For the Record: Judas Priest – „Sad Wings of Destiny“

For the Record: Judas Priest – „Sad Wings of Destiny“

Možda mlađim generacijama i široj publici nisu toliko poznati kao neki drugi primjerci metala, no nema sumnje da je Judas Priest bio – a i dalje jest – jedan od glavnih pokretača žanra dok je bio tek u povojima. Uostalom, bend je zaslužan i za nekolicinu kozmetičkih detalja što se tiče cijele te supkulture, Naime, koži i zakovicama možemo zahvaliti Halfordu koji ih je „posudio“ sa S&M scene gay klubova. Sve u svemu, dovoljno je reći da je bend kroz cijelu svoju karijeru podosta utjecao na razvoj metala.

Iako ni blizu njihove kasnije slave, njihov drugi po redu album „Sad Wings of Destiny“ pokazao je čega su bili kadri budući samoprozvani bogovi metala. Za razliku od njihovog prvog albuma „Rocka Rolla“ koji je isprobavao sve i svašta, njegov je nasljednik utvrdio njihov zvuk i imidž kojim su poslije baratali, mada je imao određene progresivne elemente koji su poslije iščeznuli. Album je dostao toga uspješno obavio. Uzevši u obzir da nisu imali neka osobita sredstva za snimanje materijala, i to je bilo nešto.

Sam zvuk albuma vrlo je štur, bez puno komplikacija i poliranosti čemu se najvjerojatnije može zahvaliti ograničenim sredstvima izdavača Gull. Naime,  budžet za njihova prva dva albuma bio je jedva 4000 funti. Dakle,  2000 funti po albumu. Sumnjam da se danas može nešto osobito napraviti s takvom svotom, kamoli tada. Dovoljno govori činjenica da su članovi benda jeli samo jedan obrok dnevno te su imali honorarne poslove kako bi uopće opstali. Jedina prednost u svemu tome bilo je to što je njihovo nezadovoljstvo Gullom utjecalo na mračan sadržaj samog albuma. Pa se vi žalite da vam loša uprava ponekad nije motivacija za uspjeh.

No, unatoč „siromašnom“ zvuku s početka njihove karijere, ponuđeno nimalo nije bilo zakinuto. Dapače, njihova je slabost istovremeno poslužila i kao prednost. Izolirani instrumenti bili su snažni unatoč ograničenim opcijama. Slabostima pjesama na kojima je bila prisutna čista akustika i klavir parirali su upečatljivim gitarama i bubnjevima te prodornim vokalom. Dok su gitare bile čvrste i definirane, vokal je bio vrlo jasan i nimalo hladan u konačnom miksu. Mada bi im dobro došlo malo više dorađenosti, bubnjevi su odlično ispunili prostor i zaokružili čitav zvuk.

Možda im je kasnija karijera bila uspješnija nego sam početak, no nema sumnje da su i u svojoj, produkcijski gledano, „ogoljenoj“ fazi pokazali što znaju. S vremenom će to još više dokazati – osobito s nešto većim financijskim mogućnostima. No, ponekad je dovoljna volja i strpljenje. Uostalom, tko kaže da ponekad manje ne može biti više? Priest definitivno ne.

Godina izdanja: 1976.

Verzija izdanja: Originalno britansko izdanje

Strana A:

  1. Victim of Changes
  2. The Ripper
  3. Dreamer Deceiver
  4. Deceiver

Strana B:

  1. Prelude
  2. Tyrant
  3. Genocide
  4. Epitaph
  5. Island of Domination