For the Record: Peter Gabriel – „So“
21.09.2020. 12:01
Ponukan uspjehom prvih par albuma, Peter Gabriel nastavio je svoju uspješnu solo karijeru. Štoviše, široj je publici sigurno poznatiji kao pojedinac nego član Genesisa, a njegovim je odlaskom izgubljen kreativni zanos kojim su se bili istaknuli. No, ono što se ondje zagubilo, ipak se zadržalo u Gabrielovu solo opusu. Čak i na „So“. Njegov komercijalno najuspješniji album bio je popraćen svom silnom mašinerijom glazbene industrije. To uključuje i sve produkcijske prednosti – ali i mane.
Probe su počele 1985. godine u skromnom studiju lociranom u štaglju pokraj Gabrielove kuće – očito postoji neka vrsta simbioze između glazbenika i navedenih građevina. Glavni sudionici bili su Daniel Lanois, David Rhodes i sam Gabriel te su većinu pjesama snimili na sličan način. Naime, Gabriel je na miks-pultu B snimio demo na klaviru koji bi bend na probama preslušao te svoj dio snimio na pult A. Zatim bi demo prebacio na pult A, a sva ponavljanja na pult B kako bi stare i nove verzije mogli usporediti. Jeste li dovoljno zbunjeni? Nema na čemu.
Većina repertoara snimljena je kako je i zamišljena, no nekoliko je stvari ipak trebalo biti drukčije. Među ostalim, „Don't Give Up“ je trebao biti duet s Dolly Parton, a ne Kate Bush – mada sumnjam da se itko na kraju žalio. Gabriel je također postao dosta opsjednut konačnim redoslijedom pjesama. Inače je „In Your Eyes“ trebala biti posljednja pjesma, no zbog jakog basa stavljena je ranije radi lakše vibracije stilusa. Kasnija CD izdanja nisu imala takvih problema pa je pjesma prebačena na sam kraj albuma.
Iako je imao dovoljno inspiracije za glazbu i strukturu albuma, Gabriel nije bio toliko marljiv po pitanju stihova. Naime, inženjer Kevin Killen bio je primoran izolirati određene vokale kao glavnu traku kako bi pomoću preostalih slobodnih traka mogao namontirati nove stihove. Štoviše, Lanois je u obližnjoj šumi uništio Gabrielov telefon te jednom čak prigodom čavlima zakucao vrata studija kako bi ga natjerao na rad.
Sve to je nasreću ipak polučilo željenim ishodom jer isprve u uho upada sama veličina produkcije. Blago rečeno, golema je. Album pršti dinamikom koja, potpomognuta širokim zvučnim prostorom, omogućuje baš svakom instrumentu dolazak do izražaja. Valja spomenuti i jake tonove koji slušatelja zgrabe i ne puštaju – osobito kad u prvi plan dođe bas Tonyja Levina. Te kvalitete prate skoro svaku pjesmu, od početka albuma pa do samog kraja. Da ih barem samo to i prati.
Nažalost, u tradiciji megapopularnih pop albuma 80-ih, produkcija je podosta „vruća“. Drugim riječima, glasnija je kako bi se što više istaknula, osobito u bučnom prostoru. Koji je rezultat? Prevelik naglasak na visokim tonovima koji je doveo do preoštrih sibilanata kod vokala te vrlo prštavih činela. Zvuk albuma stoga je više suh i hladan nego topao. Nema sumnje da je dosta truda uloženo u cijeli proces, no čak i uz sav trud, produkcija je mogla biti bolja.
Iako jest uspješnica, „So“ sam po sebi također je žrtva uspješnosti. Konačan bi zvuk možda bio ugodniji da fokus nije bio toliko na komercijalnoj pristupačnosti, koliko na ravnoteži tonova. Bilo je potencijala, ali očito i pohlepe. Može li se unatoč „vrućoj“ produkciji i dalje preporučiti? Može. Samo se treba naviknuti na miks. Ako vam to ne smeta, uživat ćete. Ako su vam produkcija i dobar zvuk slabe točke, vjerojatno ćete i dalje uživati. Samo malo suzdržanije.
Godina izdanja: 1986.
Verzija albuma: Originalno britansko izdanje
Strana A:
1. Red Rain
2. Sledgehammer
3. Don't Give Up
4. That Voice Again
Strana B:
1. In Your Eyes
2. Mercy Street
3. Big Time
4. We Do What We're Told (Milgram's 37)
