Specijal

For the Record: The Who – „Who's Next“

For the Record: The Who – „Who's Next“

The Who je zaslužan za dvije stvari: (pre)ambiciozne rock opere i beskonačne reprize CSI-a. Istinu na stranu, uvijek su imali upečatljiv zvuk koji je definirao britanski rock 60-ih i 70-ih. „Tommy“ je bio njihova prva prava uspješnica, no većini su sigurno ostali u sjećanju zahvaljujući „Who's Next“. Iako jednostavnijeg pristupa, album je jedan od njihovih najboljih. Zasluge idu odličnom repertoaru pjesama, ali i produkciji koja je dokazala da više ponekad nije bolje.

Velika većina albuma ustvari su ostatci projekta „Lifehouse“ o svijetu bez glazbe. Ovaj je ambiciozni pothvat započeo nizom koncerata u kazalištu Young Vic te studijskim snimkama u studiju Record Plant, no nije uspješno dovršen. Ovisnost o teškim drogama menadžera Kita Lamberta nije pomogla, a bome ni Townshendovo redovito opijanje. Nezgrapnost projekta dovela je do tenzija u bendu, a skoro i do njegova raspada. Nakon što su odustali od cijelog koncepta, otkrili su novonastalu slobodu zahvaljujući kojoj su se mogli posvetiti pojedinačnim pjesmama, a ne specifičnoj glazbenoj temi.

Prve snimke za „Who's Next“ potječu  iz Stargrovesa, tadašnje kuće Micka Jaggera, no inženjer Glyn Johns predložio je da se sve ponovi u londonskom studiju Olympic Sounds. Pod Johnsovim nadzorom snimanje je prolazilo mnogo glađe. Dok je Lambert mario isključivo za bendov imidž, Johns se pak posvetio stvaranju dobrog zvuka, bez previše pompe. Stoga bubnjevi Keitha Moona i jesu znatno suzdržaniji jer Johns nije htio nikakvo nepotrebno razmetanje. Uspio ih je nagovoriti da umjesto dvostrukog albuma izdaju standardni te su mu čak dopustili da sam odabere pjesme. Unatoč njegovom doprinosu i sukladno njegovim tvrdnjama da je djelovao samo kao producent koji se držao Townshendovih demo snimaka, na konačnom je albumu naveden tek kao pomoćni producent. Kakogod se okrene, rezultat se čuje na samom albumu.

Od početnih nota klavijature pa do posljednjih, „Who's Next“ pravi je primjer zvuka kakvim je The Who izvrsno baratao. Jasni i izraženi visoki tonovi te definirani niski prožimaju se cijelim albumom. Bubnjevi snažno  odzvanjaju, a da ne guše ostale instrumente. Bas je konstantno prisutan i odlično ih nadopunjuje, dok klavijature uspostavljaju atmosferu tamo gdje treba. Za album koji zna dobro zatresti, izrazito je mekan. Barem što se tiče britanskog izdanja.

Iako bi i originalna američka verzija mogla biti dobra preporuka, prednost ipak i dalje ima britansko izdanje. Dok prva strana obje verzije upotrebljava isti master, druga ima mnogo više pojačanih niskih tonova na američkom izdanju. Možda nekima neće smetati, ali zagušuje suptilnost i dinamički opseg, osobito na „Behind Blue Eyes“ čija akustika ipak treba više prostora za disanje. Stoga je jasno koje izdanje treba potražiti.

„Who's Next“ je nesumnjivo njihov najpopularniji album. Je li najbolji? Tu bi trebalo povući usporedbu s „The Who Sell Out“, no zasad se nećemo zamarati takvim sitnicama. Ipak njihovi fanovi nisu toliko zadrti kao oni Pink Floyda. Mi smo znatno gori.

Godina izdanja: 1971.

Verzija albuma: Originalno britansko izdanje

Strana A:

  1. Baba O'Riley
  2. Bargain
  3. Love Ain't for Keeping
  4. My Wife
  5. The Song Is Over

Strana B:

  1. Getting in Tune
  2. Going Mobile
  3. Behind Blue Eyes
  4. Won't Get Fooled Again

 

Mladen Šlogar
Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."