Jakov Gotovac (1895. - 1982.) | sound-report.com

Jakov Gotovac (1895. - 1982.)

11.10.2014. 10:11

Na današnji dan rođen je jedan od naših najpoznatijih skladatelja i dirigenata, Jakov Gotovac.

Rođen u Splitu 1895. godine, gdje je završio osnovnu naobrazbu, a kasnije se preselio u Zagreb kako bi nastavio sa svojim obrazovanjem na Pravnom fakultetu, što je bila odluka koja je ponajprije bila želja roditelja. Svoje studiranje prekida 1920. godine i tada odlazi u Beč, studirati glazbu.

Poznato je da je Gotovac kao glazbeni entuzijast veliku količinu svoje glazbene naobrazbe stekao sam, ali mnogo toga naučio je od druga dva hrvatska kompozitora, Josipa Hatzea i Antuna Dobronića. Po povratku u Hrvatsku, odlazi u Šibenik gdje 1922. godine osniva Filharmonijsko društvo i biva glavni organizator zborske i orkestralne sekcije. Nakon toga od 1923. do 1958. radi kao operni dirigent u Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Stekavši ugled vrsnog dirigenta, preuzima i vođenje zbora akademskog društva Mladost, Mladost-Balkan i Jug, a nakon Drugog svjetskog rata preuzima i pjevačka društva Pavao Markovac i Vladimir Nazor.

Kao skladatelj, Gotovac je svoju glavnu okosnicu za vokalna djela nalazio u narodnim tekstovima, dok se u njegovim orkestralnim djelima nalaze elementi narodnog folklora. Njegovo prvo stvaralačko razdoblje nalazi svoj vrhunac u zborskoj skladbi „Koleda“ koja je nastala 1925. godine i „Simfonijsko kolo“ nastalo 1926. godine, koje izvode mnoge filharmonije, od zagrebačke pa do hanoverske. U ovom razdoblju radi i scensku glazbu za Gundulićevu alegorijsku dramu, „Dubravka“. U to vrijeme, Gotovac svoje vrijeme provodi u zagrebačkoj Kazališnoj kavani uz obaveznu šalicu cappuccina,  gdje mnoge ideje za rad bivaju započete. Tamo mu Zlatko Grgošević i donosi tekstove iz narodne poezije koji su kasnije poslužili kao tekstualni dio „Kolede“.

Desetljeće kasnije Gotovčeva, sada već velika, slava doživljava svoj vrhunac s komičnom operom „Ero s onoga svijeta“. Opera u tri čina s neizbježnim narodnim elementom i libretom koji je napisao Milan Begović postaje najpoznatije Gotovčevo djelo i donosi mu europsku slavu. Svoju praizvedbu ova opera doživljava 2. studenog 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koju dirigira sam Gotovac. Sljedeća izvedba biva održana u Brnu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, a nakon toga slijede mnoge izvedbe diljem Europe. Prevedena na devet jezika, opera „Ero s onoga svijeta“ postaje najpoznatije i najizvođenije hrvatsko operno djelo, koje je od svoje prve izvedbe 1935. pa do 2010. godine samo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu doživjelo preko 660 izvedaba. Opera u sebi sadrži izvedbe preuzete iz raznih slavenskih folkolora, od dalmatinskog do kosovskog. Jakov Gotovac je bio čovjek koji je držao do svojih uvjerenja pa je tako svoj beskompromisan stav znao prenijeti i na svoj radove. Pri TV adaptaciji nije dopustio pjevaču Branku Blaćeu koji je imao ulogu Ere da nosi bradu (do koje je potonjem bilo vrlo stalo). Razlog je bio taj što u Vrlici, mjestu u kojem se radnja odvija, muškarci ne nose brade, pa iz tog razloga niti Ero ne nosi bradu. Na kraju jedino što je ostalo Blaćeu je - da se obrije.

Osim traga i utjecaja koji je „Ero s onoga svijeta“ ostavio na hrvatsku tradicionalnu glazbenu povijest, inspiraciju u ovoj operi nalaze i glazbenici popularne glazbe, poput riječke grupe Let 3. Na sedmom albumu, Bombardiranje Srbije i Čačka, nalazi se najpoznatiji glazbeni odlomak iz opere koji je uvodno i finalni dio trećeg čina, Što na nebu sja visoko. Na albumu je kao pjesma ovaj dio jednostavno nazvan „Ero s onoga svijeta“.

Godine 1945. Gotovac završava na mjesec i pol dana u zatvoru radi optužbi da sklada „ustašku“ himnu. Riječ je bilo o redakciji i harmonizaciji Runjaninove „Lijepe naše“. Gotovčeva verzija je kasnije prihvaćena kao službena varijanta himne.

Nakon mjesec i pol dana provedenih u zatvoru Gotovac se vraća kući shrvan i počinje rad koji odmiče od klasičnog narodnog utjecaja i postaje više intimne naravi. U tom razdoblju nastaje ciklus pjesama „Intima“ gdje tekstualnu podlogu nalazi u Nazorovim djelima. Zbog jakog narodnog konteksta njegovih skladbi, Gotovac je znao biti izviždan na premijerama svojih radova, pa su neki od njih bili i prekinuti usred izvedbe, gdje se Gotovac našao u neprilici da je morao bježati kroz sporedne izlaze kazališta.

Osim spomenutih djela, iz Gotovčevog opusa može se još nadodati sljedeće: zborsko djelo „Dubravka“; orkestralna djela „Orači“, „Guslar“, „Dinarka“; opere „Morana“, „Kamenik“, „Dalmaro“ i mnoga druga.

Gotovac je također vlasnik nagrade za životno djelo „Vladimir Nazor“ i nagrade AVNOJ-a. Umire u Zagrebu 16. listopada 1982.

Tekst: Antonio Rozić

sound report

Glazbeni magazin o domaćoj nezavisnoj sceni