"Kako je dobro vidjeti te opet..." - o ponovnim okupljanjima
25.02.2018. 13:08
Rizik svake uspješne grupe ili glazbenika koji se vraća na scenu je moguća optužba da to rade ‘samo radi novca’.
Razmislimo na trenutak o tome. Glazbenici su ljudi koji su svoj zajednički naziv dobili iz razloga što im je glazba glavna životna djelatnost. Vratiti se nečemu što voliš i što ti koliko-toliko ide, pa makar ‘samo’ u komercijalnom smislu, logičan je potez ma koliko god da je prošlo od posljednjeg albuma ili turneje. Također, koliko god da je teško, mora da je prekrasno moći se baviti samo glazbom i doslovno ju živjeti. Kome zaista želimo oduzeti tu privilegiju? Zar nam vlastiti kompleksi i jal daju pravo za to?
Radujem se svakom ponovnom okupljanju bendova. Ako ih slušam, dobit ću priliku čuti ih uživo i možda doživjeti izlazak novog materijala benda za kojeg sam mislio da je odsvirao svoje za sva vremena. Ako ih ne slušam, drago mi je zbog njihovih fanova. Vrlo jednostavno. Što točno gubim ako reunion ne prođe onako kako sam se nadao ja i ostali fanovi? Uši mi neće iskrvariti ako jednom preslušam taj blasfemični novi studijski uradak. Na koncert ne moram otići ako sam, pretražujući internet, pročitao loše kritike s drugih koncerata ili ako je cijena ulaznice napuhana do bola. Lošim povratkom bend može izgubiti na svom renomeu (bolja je engleska riječ legacy, kod nas prevođena kao naslijeđe) i može pasti u očima, ušima i srcima fanova, no teško se mogu izbrisati svi oni trijumfalni trenuci doživljeni tijekom njihovog inicijalnog djelovanja.
Unatoč svemu, nekako nam se uz reunione najlakše veže pridjev ‘loši’. Pa se sjetimo Doorsa i njihovog drobljenja veličanstvenih pjesama koje su skladali s Jimom Morrisonom; Velvet Underground i njihovog pokušaja konačnog stjecanja ‘pet minuta slave’ uživo početkom 90-ih da bi na relaciji Reed-Cale ubrzo opet sve puklo; Sex Pistolsa koji su u najgore moguće vrijeme za ostarjeli punk bend (sredina 90-ih) pokušali ponovno pokoriti Britaniju, a potom vjerojatno i svijet. Ne, hvala, za Morrisona nema zamjene, Velveti su jednostavno morali ostati kult (koji je zamalo već bio nepovratno ukaljan kad je početkom 70-ih polako ostajao bez svih originalnih članova), dok o Sex Pistols nikad nisam imao naročito visoko mišljenje, no vrednujem ih kao ‘iskru’ koja je ‘zapalila’ London, Ujedinjeno Kraljevstvo pa planet Zemlju, dajući glazbi novi smisao.
Srećom po nas, čini se da je kvalitetnih okupljanja bilo barem jednako, ako ne i više. Metalci će cijeniti način na koji su se nedavno od publike oprostili neuništivi Black Sabbath: originalna postava posljednjih je godina marljivo nastupala, izbacila vrlo dobar album ‘13’ te otišla trijumfalno uz taktove najvećeg hita ‘Paranoid’ na oproštajnom koncertu u rodnom Birminghamu. Neka vrsta reuniona je bila i ona Iron Maiden. Bez legendarnog Brucea Dickinsona za mikrofonom jednostavno nije isto; stoga je njegov povratak u bend početkom ovog stoljeća nakon osam godina izbivanja bio dočekan s općim odobravanjem. Bend i dalje živi ‘drugu mladost’, započevši ju s fantastičnim ‘Brave New World’ da bi posljednja potvrda forme stigla 2015. u obliku vrlo dobro prihvaćenog ‘The Book of Souls’.
Odličnih primjera ima još, no zaustavit ću se na dva meni draga, a ne pretjerano popularna benda. Prvi su kultni engleski shoegazeri Slowdive, koji su se nakon više od dva desetljeća neaktivnosti vratili jači no ikad. Drugi su moćni škotski punk-rockeri The Skids, koji su se novim studijskim uratkom vratili na scenu nakon još duljeg vremena od Slowdive (točnije, 36 godina). Ta dva sastava teško da po izričaju mogu biti drukčija, no jedno im je zajedničko: njihovo je okupljanje bilo pun pogodak.
Jedan od većih misterija u povijesti popularne glazbe mi je sljedeći: zašto su mediji bacili toliki hejt na Slowdive? Od ismijavanja njih kao dijela ‘Scene koja slavi samu sebe’, preko degutantnih usporedbi u recenzijama albuma do općeg prezira prema njihovoj glazbi samo zato što nije bila ni grunge ni britpop, jedina dva žanra ‘dozvoljena’ u prvoj polovici 90-ih. Da su barem čuli što se sviralo u Hrvatskoj, prigrlili bi Slowdive u hipu. Vrhunac svega toga na kraju nisu kreirali mediji, nego kolega glazbenik: Richey Edwards iz Manic Street Preachers izjavio je kako ‘mrzi Slowdive više nego Hitlera’. Richey, nadam se da si još tu negdje među nama, srčeš koktele i vrtiš novi album Slowdive na gramofonu.
Da, novi album nakon 22 godine, no podsjetit ću vas prvo na ono što se dogodilo prije izlaska aktualnog albuma. Slowdive su, dakle, nakon tri komercijalno ne pretjerano uspješna i marketinški neatraktivna albuma sredinom 90-ih izgubili ugovor s tada moćnim Creation Records (Oasis, My Bloody Valentine, Teenage Fanclub, Primal Scream, Jesus and the Mary Chain...) i našli se ‘na ulici’. Pritisak medija je i dalje bio velik te su se članovi benda razišli; troje od njih pet je osnovalo utjecajan dream-pop/alt-folk sastav Mojave 3. Još nekoliko glazbenih projekata i sve veće udaljavanje od naslijeđa matičnog benda nisu naslućivali da bi se Slowdive mogli vratiti na scenu. No, ispada da je shoegaze zvuk doživio ponovni uzlet i popularnost kroz djelovanje novijih, mlađih bendova te se početkom ovog desetljeća ponovno glasnije počelo pričati o glazbi i značaju ove grupe. Članovi su međusobno razgovarali i shvatili da žele nastaviti priču, no uz jedan uvjet: nema ponavljanja i života ‘na staroj slavi’.
Sve odavde nadalje izgleda kao vrlo promišljen i elaboriran projekt. No, čini se da nije. Slowdive su od povratka na scenu 2014. pogonili isključivo ljubav prema glazbi, vjera u sebe, ambicija u radu i zahvalnost prema fanovima. Tu negdje između redaka možete iščitati tajne sastojke za dobar reunion.
Povratak publici nije mogao proći bolje. Pozornica Primavera festivala u Barceloni, možda i glazbeno najzanimljivijeg u kontinentalnoj Europi, bila je u lipnju 2014. poprište emotivnog druženja grupe i nekoliko tisuća fanova, među kojima je bilo onih koji su odrastali uz bend, ali i nekih novih klinaca. Nakon Primavere koncertni su se datumi nastavili birati ciljano, no opet dostupno za više-manje svačiji džep: bilo je prigovora na izbor dvorana koje su, prema fanovima, jednostavno premale za Slowdive, no bend je preferirao intimniju atmosferu i sigurnu popunjenost kapaciteta nad pretjeranom ambicijom i utrkom za novcem. Zanimljive su bile i set-liste tih nastupa otprije koju godinu: mogli su igrati na sigurno i bazirati ju na provjerenim pjesmama sa ‘Just for a Day’ ili ‘Souvlaki’, no bend se odlučio dodatno eksponirati pjesme koje je manji broj ljudi uspio čuti – one s nekoliko EP-ova koje je bend izdao u svojih prvih pet diskografskih godina.
Kroz čitavo to vrijeme u intervjuima se provlačila zamisao o novom albumu, no od početka su članovi benda, a naročito glavni skladatelj Neil Halstead, bili rezolutni u tome da on mora predstavljati novu stranicu u povijesti benda. Za njih nije imalo smisla okupiti se nakon toliko vremena i primjeniti istu formulu, iako ne sumnjam da fanovima to ne bi odviše smetalo. Novi album, bez vlastita imena, najavljivan je polako, kroz dulje vrijeme, serijom staromodnijih teasera – primjerice, otkrivanje izgleda omota, potom pokojeg singla, zatim popisa pjesama i datuma izlaska i slično. Artsy 11-sekundni video teaser koji ne odaje nikakvu konkretnu informaciju nije našao mjesta na njihovim društvenim mrežama.
Upravo se u komunikaciji s fanovima putem društvenih mreža vidi o kakvom se bendu zaista ovdje radi. Njihovi postovi nisu bili beskorisno spamanje ili komentiranje aktualnih političkih i društvenih događaja, već kanal kojim su konstantno smanjivali jaz između sebe i publike. Odgovori na komentare fanova, dobrotvorne akcije, post u kojem su tražili da im se javi 14-godišnjakinja koja je nepravedno ostala bez set-liste kao suvenira, skromne zahvale na potpori... Zaista mi se čini da nisu napravili pogrešan korak u ove četiri godine koliko su opet s nama.
Posebna je priča aktualni album. Svakako za početak pročitajte pokoju recenziju, a zatim odlučite želite li im dati (još jednu) priliku. Mislim da znam odgovor. Za kraj, nekoliko citata iz intervjua za portal The Line of Best Fit u izvornom obliku. Tema je, dakako, nostalgija:
‘We accept that we’re a band with a history, we’re never going to say ‘we’re not talking about it’ but that’s not what we’re trying to achieve’.
‘It’s very exciting being back but if the album was rubbish we wouldn’t have put it out. We’re really pleased with what we’ve come up with. People have been really enjoying the new songs and that’s been the test, we don’t just want to play the old songs, we want to move on. It’s nice to be back, we never expected this.’
Drugi sjajan primjer na ovu temu su The Skids. Mnogo manje ljubavi se danas emitira prema ovom bendu nego prema Slowdive, ali nije u tome bit. Radi se o jednom od onih bendova koji je od svojih samih početaka, prije više od 40 godina, pa sve do danas znao zadržati relativno malu, ali čvrstu i odanu skupinu, da ne kažem zajednicu fanova u domovini te u manjoj mjeri i van nje. I dok se na pankere tipa Sex Pistols danas gleda kao na brend (kao što i Che više nije revolucionar, nego ‘onaj kul lik na majici’), kod Skidsa je naglasak uvijek bio samo i jedino na – glazbi.
Nedostatak bilo kakvih financijskih ambicija očitovao se u činjenici da se bend, do pravog reuniona prošle godine, okupljao samo u svrhu odavanja počasti svom preminulom suosnivaču, gitaristu i skladatelju Stuartu Adamsonu. Pročulo se negdje usput da dobri stari The Skids još uvijek nisu ‘za staro željezo’ te ih je sve više ljudi htjelo (ponovno) čuti uživo. Ako ste osjećajniji tip osobe, pustit ćete suzu na Facebook komentar 53-godišnje žene koja je konačno prvi put uživo čula obožavani bend, s obzirom da joj kao 15-godišnjakinji nije bio dozvoljen ulaz.
Bez brige, slijedi podsjetnik i na trnoviti put ovog benda do mjesta gdje je danas. The Skids su osnovani 1977. u škotskom Dunfermlineu pod utjecajem prvog vala britanskog punka, no od početka su sceni dali nešto novo. Promišljeni, ponekad kriptični i srčano otpjevani tekstovi pjevača Jobsona, vojnički ritmovi i nenadmašna gitara već spomenutog majstora Adamsona doveli su Skidse do solidne razine popularnosti, naročito u rodnoj Škotskoj. Znali su i napisati dobar hit: ‘Into the Valley’ stigla je do top 5 britanske ljestvice, a pamti se, među ostalima, i ‘The Saints Are Coming’, koju možda znate u obradi U2 i Green Day. Upravo su na U2 izvršili golem utjecaj, koji se najbolje čuje na prva tri albuma irskih velikana.
Karijera im je kratko trajala, svega pet godina (slično kao kod Slowdive) i nije bila bez mrlje. Najviše im se spočitavalo koketiranje s nacizmom u temama pjesama i dizajnu omota albuma, no oni bi na te optužbe samo odmahivali rukom. Doduše, omot za njihov drugi album ‘Days in Europa’ je zamijenjen ‘prikladnijim’, no to se iz današnje liberalnije perspektive čini smiješnim. Problem je bendu predstavljalo i nepredivljivo ponašanje Adamsona, koji je znao bez objašnjenja napuštati bend, što je nastavio i u svom novom bendu Big Country. Nakon jednog od takvih nestanaka, 2001. godine, pronađen je mrtav u hotelskoj sobi. Kolege iz bendova ga nisu zaboravili te i danas drže sjećanje na njegovo lik i djelo živim.
Dakle, posljednjih godina povećano je zanimanje za rad ovog čuvenog benda te su se članovi sastava odlučili vratiti na scenu. Siguran sam da su vezano uz to dobili mnogo povratnih informacija, kao i Slowdive, što ima smisla: ne bih rekao da se tu radilo o financijskom kalkuliranju jer bi reunion u tom slučaju nastupio i ranije. Iz svega dosad učinjenog jasno je kako su i The Skids pristupili ponovnom okupljanju ponizno, odlučno i nadahnuto. Uspješna serija nastupa po Ujedinjenom Kraljevstvu dovela je do ideje o novom albumu te nije trebalo proći mnogo vremena da od te ideje nastane ‘Burning Cities’, njihovo vrlo dobro peto studijsko LP djelo svježeg zvuka.
Pritom je bend povukao nekoliko pravih poteza. Postavilo se pitanje postave u kojoj će bend nastupati te se donijelo zaista najbolje rješenje. Pjevač i basist su originalni članovi Skidsa. Bubnjar je s njima snimio dva albuma u prvoj fazi karijere, dok su na gitare uskočili originalni gitarist Big Country i njegov sin. Dakle, trenutna postava je zapravo spoj originalnih članova Skids i Big Country, bendova koje je osnovao i u kojima je svirao neprežaljeni Adamson. Fanovima je to zasigurno prekrasan ‘tribute’ pokojnom gitaristu. Nadalje, bend je intenzivno i s zdravom dozom humora komunicirao s fanovima putem društvenih mreža no, opet, bez pretjerivanja i spammanja. Na koncertima su prodavali potpisane albume i ostali merch benda (bez dodatne zarade na potpisanim primjercima), no najveći su i najoriginalniji korak napravili organizacijom konferencije o bendu koja je na rasporedu u svibnju ove godine u rodnom im Dunfermlineu. Na njoj će bend održati dva nastupa, fanovi će moći vidjeti izložbu i dokumentarac o bendu, pjevač Jobson će čitati ulomke svog romana, a u sklopu konferencije nalazit će se i poseban ‘gin bar’. Naravno, neizostavno će biti druženje fanova sa članovima benda. Zvuči super, zar ne? I sve to za, po meni, smiješnih 50 funti.
Zapravo, cijela priča oko Skids vam je jasnija kad vidite ovakvu objavu na Facebooku:
‘Get Ready Coventry, Skids onstage at 9.00pm. Let's lift the roof off the joint.’
Naravno, i oni su komentirali nostalgiju kao potencijalni povod okupljanju. Iz usta pjevača Richarda Jobsona:
‘So, suddenly, the idea of maybe doing something that took us beyond the nostalgia, heritage trail that a lot of bands, you know, my contemporaries are on that trip and I’m not sure I want to be on that one. If I wanted to do it, I wanted to do it in a bit more of an advanced way, therefore I had to have a sentiment about it that felt real and contemporary.’
Dajmo bendovima još jednu priliku kad su se već odvažili sami ju sebi dati. Neki od njih zaista imaju nešto novo za reći.