Rekla sam NE MOŽE: Zašto nisam otišla na Moonspell i zašto je važno poštivati satnicu
19.11.2019. 09:35
Dokle ćemo više ovako? Nije li činjenica da je moguće vratiti se iz Ljubljane s koncerta u Zagreb prije nego što u Zagrebu svirka uopće počne pomalo bizarna?
Zagreb je u posljednjih nekoliko godina postao pravo glazbeno središte Europe. I premda nas najveći izvođači često izbjegavaju, tj. ne isplati im se nastupiti u intimnoj atmosferi poluprazne Arene Zagreb, koncerata je više nego ikad. Svakog se dana na nekoliko lokacija odvija zanimljiv glazbeni program, no ponekad to više postaje tlaka nego zadovoljstvo. Jer, osim ako nisi glazbenik koji će ponosno predstaviti svoj opus remek-djela publici, vjerojatno se sljedeći dan iz delirija trebaš probuditi i suočiti sa svakodnevnom radnom rutinom. 8-16, 7-15, ili 9-17, postaje priličan izazov za svaku osobu stariju od 25 godina, no nije ni studentima ili srednjoškolcima lako. Što je tek s onima koji na koncerte u Zagreb dolaze iz nekih drugih krajeva Hrvatske?
Nedavno je svijet obišla vijest kako su se Madonnini fanovi udružili te pokreću zajedničku tužbu protiv svog velikog idola, jer na koncerte kasni preko dva sata, čime se ne poštuje najavljenu satnicu. Foo Fightersima su 2017. na Bottlerock festivalu isključili struju jer su premašili zakazanu satnicu. I tako šire i tako dalje.
Prije skoro godinu dana, Moonspell je najavio veliki povratak u Zagreb. Oduševljena s dolaskom svog najdražeg Fernanda, moram priznati da sam jedva dočekala koncert. Sve do nekoliko sati prije samog koncerta, kada je organizator javio da headlineri neće početi u 21:45, već u 23:45. Ponedjeljak. Močvara.
Kaže, vozač je na putu iz Bugarske trebao odmor, stoga sve kasni. Ozbiljno, dragi bende osnovan 1989.? Ozbiljno, 2019. kada postoje napredne metode optimizacije logističkih procesa? Ozbiljno?
Što se inozemnih koncerata tiče, Zagreb je ovu boljku prebolio unazad nekoliko godina, te većina koncerata usred tjedna počinje u razumno vrijeme, tako da je do ponoći ipak sve gotovo. Problem i dalje leži u manjim klubovima koji tijekom tjedna (jer tad jedino autorski bendovi mogu dobiti svoje mjesto pod reflektorima, zbog izuzetne profitabilnosti raznih tribute sranja vikendom) obično najave početak koncerta u 21:30, a stvarni početak dogodi se u 22:30 ili čak 23:30. Jer, čekamo da se ekipa okupi. Više nitko ne cuga ispred kluba. Sad čekamo da samo dođu u klub. Jer koncert, tak' i tak' neće početi na vrijeme.
Jednako kako se ta ista ekipa naučila doći na vrijeme na koncerte inozemnih izvođača, jer, jebiga, koncert počne, i što sad, jednako bi se ista kultura trebala razviti i na klupskim koncertima domaćih izvođača. Ili se, možda, pretpostavlja, da se svi trebamo vratiti iz Ljubljane s koncerta nekog ozbiljnog inozemnog imena, pa je after u Zagrebu?
Kada bi koncerti radnim danima počinjali u 20 h (kao što će biti slučaj s Olafurom Arnaldsom u četvrtak u Tvornici, ili kao što je gotovo uvijek slučaj u Lisinskom), sigurna sam da bi se više ljudi odlučilo posjetiti koncert, jer, eto, humanije je nastaviti živjeti dan nakon.
Problem Moonspella nikako nije krivnja lokalnog organizatora, problem je u logističkoj strategiji benda, koji postoji već trideset godina i, koji je, prije nekoliko dana otkazao koncert u Istanbulu jer je navodno lokalni promotor prodao previše ulaznica u malom klubu. I ostale spike na temu “doša san gladan i treba mi mesa, al’ organizator je počea žicat’, umisto mesa može li pizza”.
Da sam petnaestogodišnjoj sebi rekla da ću ovo napraviti, u šoku si vjerojatno nikada ne bih oprostila. No, u ovim godinama i ostalim okolnostima, jedna mi je osoba ipak u životu danas važnija od Fernanda Ribeira. To sam ja, sama sebi. I zato sam Moonspellu rekla NE MOŽE.
