Novost-i

Opeth u Tvornici kulture: Treća sreća, sreća je najveća!

photo: Opeth, credit: Filip Bušić

Opeth u Tvornici kulture: Treća sreća, sreća je najveća!

Nakon nesnosnog iščekivanja – a i nekoliko pandemijskih odgoda – jedan od najpoznatijih prog sastava današnjice napokon je krenuo s turnejom te počeo održavati koncerte. Država po država, grad po grad, postepeno su se i nama približavali. Sudbonosni susret ujedno je bio i njihov prvi u Tvornici, Zagrebu, a i državi općenito.

S nestrpljenjem smo ih čekali, a dvije odgode zbog pandemije bome nisu pomogle. Mada se kužni očaj uklapa u neke od njihovih tema, u stvarnosti smo mogli i bez njega. No, konačno su došli i do nas. Nestrpljenje ranoranioca potaknulo je i druge jer je koncert (razumno) rasprodan uoči samog datuma. Sve je bilo na svom mjestu. Čak ni kiša nije zatomila strasti, ali je bome poslužila kao prikladna uvertira.

opeth-Ⓒ-Filip-Bušić--26-09-22-0B5A5568 
Ona prava ipak su bili Vintage Caravan, islandski progresivci koji su poslužili kao solidno zagrijavanje pred glavnu atrakciju. Dokaz da Nordijci nisu uvijek tmurni – zalihe alkohola znaju pomoći - bila je šarolika odjeća u potpunom kontrastu s glazbom, ali sasvim u skladu s njihovim inspiracijama. Osjetio se utjecaj psihodelije i blues rocka 60-ih, Creama i ekipe, kao i sabatovski prizvuk a la Children of the Grave. Da su daleko od blijedih kopija svojih idola, pokazala je dinamika i dobra uigranost. Zvuk je također bio dosta dobar. Iako naizgled jednostavan trojac – skoro pa namjerna aluzija na power trio bendove 60-ih – bili su dovoljno jaki da opravdaju formaciju, a i pojačala. Svi su se jasno čuli, a prednost takve kombinacije omogućuje i basistu da dođe do izražaja te da se ne zagubi između gitare i bubnjeva. Pred kraj su ipak malo pretjerali jer se osjetilo da je razglas počeo popuštati. No, barem je poslužilo efektivnom finalu. Sasvim su dovoljno dignuli atmosferu – i ubacili pokoju solažu na bubnjevima – te nam dali priliku za predah prije negoli smo bili prepušteni njihovim kopnenim susjedima.

opeth-Ⓒ-Filip-Bušić--26-09-22-0B5A5804 

Opeth je započeo predvidljivo skandinavski, točno u minutu. Ako znate njihovu diskografiju, nije bilo teško pogoditi da će Ghost of Perdition biti uvod, i to nagli. Odmah se kuži razlika u odnosu na album. Uživo su bili znatno mesnatiji te dokazali da se na albumima nisu prikrivali produkcijom. Najveća je razlika u Åkerfeldtova glasa. Guturalni dijelovi su bili znatno suzdržaniji i nedostajalo je one mladenačke energičnosti, ali je zato bome briljirao na čistim dionicama. Do zadnjih nekoliko albuma ga je uvijek pokrivala produkcija, no sad je dokazao da je čišće pjevanje urodilo plodom – vjerojatno i pokoji sat instrukcija. Ono što je definitivno zvučalo bolje uživo jest Hjärtat vet vad handen gör. „In Cauda Venenum“ je imao dosta zagušenu produkciju, dok su uživo obradovali mnogo boljom dinamikom i prostranošću zvuka. Dodatni bonus je izvedba na švedskom. Baš kako i treba biti.

Nakon malo ironičnog humora na račun vlastite karijere i općeg nemara, uslijedio je „Demon of the Fall“, življi, divlji i glazbeno mnogo bolji nego prije. Jedina zamjerka: prijelaz na gitari je mogao biti malo glasniji jer je ipak najupečatljiviji dio pjesme. Glavna boljka dosta metala jest to što uživo nikako nisu kadri prenijeti atmosferu i zvuk s albuma, stoga uvijek postoji neka skeptičnost prije negoli ih čujem uživo. Još više ako je nešto pri srcu poput Opetha. No, dokazali su da s godinama možete poboljšati zvuk i zvučati mnogo jasnije i punije nego prije 20-ak godina... Se sad osjećate staro? Osim bolje definicije svih instrumenata – standardna muka žanra – nema sumnje da su bubnjevi najviše profitirali jer su na albumima skoro uvijek izvukli deblji kraj. Budući da je Martin Axenrot napustio bend, ulogu je preuzeo Waltteri Väyrynen kojem se ništa nije moglo zamjeriti.

opeth-Ⓒ-Filip-Bušić--26-09-22-0B5A5655 
Nakon još malo koketiranja s death metalom na The Leper Affinity i Reverie/Harlequin Forest, prebacili su se na malo „lakši“ materijal s „Heritage“. Nepenthe je dobro poslužila za predah na polovici koncerta, a i pokazala da pravi glazbenici znaju svirati bez distorzije – ili bi barem trebali. Uz Hope Leaves, vjerojatno je i najbolje zvučala, omogućivši nam da čujemo svu čistoću i ljepotu zvuka. Pred kraj su vrijeme posvetili i prijelaznoj fazi kad im je dosadio metal pa su se prebacili na klasični prog rock. The Devil's Orchard definitivni je primjer sazrijevanja i žestine pretočene u avanturističke akorde. Za sam kraj, nakon srčana govora, koncert je zaokružen sa Sorceress i Deliverance. Na nagovor publike ubacili su i The Lotus Eater jer je netko škicao po setlistama prošlih nastupa. Onak, „slučajno“. Ako ćemo tako, ja bih se žalio gdje su Moon Above, Sun Below i Allting tar slut, ali od kukanja nema koristi.

Eto, i tomu je došao kraj. Nakon svega, je li se čekanje isplatilo? Itekako. Opeth je odličan primjer kako metal uživo treba zvučati te čak i bolje od nosača zvuka. Trud se uvijek isplati jer publika će to čuti, uživati i ponovno doći. Po mogućnosti će nas ponovno posjetiti, i to u istom desetljeću. Barem jednom.  

Mladen Šlogar
Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."