Bad Blood - "Silence = Death"
19.04.2014. 09:01
[caption id="attachment_1274" align="aligncenter" width="547"]
Bad Blood "Silence = Death"[/caption]
Hrvatski thrash metal sastav Bad Blood, nakon desetak godina pauze, prošle godine je objavio album Silence=Death za izdavačku kuću Miner Recordings.
Vjerojatno i prije izlaska albuma mnogi su mogli očekivati nakupinu žestokih riffova, tipičnih thrash ritmova i ljutih vokala koji će dočarati energiju koja se godinama nakupljala u članovima benda, a nema boljeg načina za ispucati tu žestinu nego snimanje albuma. Činjenica da se nakon toliko godina desilo ponovno okupljanje relativno underground benda prava je rijetkost, što dodatno može motivirati metalce da bace uho na ovaj album.
Slično kao što Maidenov Powerslave otvara Winston Churchill, tako Silence=Death Bad Blood otvaraju zvukovi sirena i J.F.K. sa slavnom izjavom “Ask not what your country can do for you but what you can do for your country “, s gostovanjem Garya Meskila iz Pro-Pain na “Freedumb State of Mind”, od prve sekunde žestoko, ravno u glavu najavljuju što će se događati na ostatku albuma. Od početka do kraja sirovo, bez eksperimentiranja, s provjerenim thrash-hardcore-groove formulama.
U prvoj pjesmi iznose svoj osvrt na političku, društvenu i socijalnu situaciju u svijetu koja se, naravno, reflektira na situaciju i u Hrvatskoj. Spominju vrijednosti koje danas prevladavaju u upravljačkim strukturama: “Greed, possesion, fear, deception“, no ironija je u tome što, unatoč pozivima na promjene s „Now it's time to wake the fuck up“, jasno je da ništa od toga neće biti jer smo prividno slobodni, jer smo uvjereni u to da imamo slobodu, odnosno u „freedumb“ smo stanju uma.
Ostatak albuma glazbeno se ne razlikuje. Sve je to tu negdje na tragu Pantere i Lamb of God i ostatka američke hardcore škole 90-ih. Gitarske solaže su odlične, u mnogim trenucima melodične s manje shreda što se izvrsno uklopilo s brutalnom i brzom ritam sekcijom, te su na taj način postigli da solaže ne zamaraju slušatelja s jedne strane, a s druge strane napetost kroz pjesmu ne popušta.
Odličan dio u sredini „Mirror Broken“ podsjeća na najbolje dane Metallice kad su u hrpi žestokih thrash pjesama znali napisati melankolične uvode i intermezze koji i danas zvuče jednako svježe. Tekstualno u ovoj pjesmi autor se očito bavi osobnim stanjima koje je nemoguće odgonetnuti, no mogu se izdvojiti sjajni stihovi poput „Blame the mirror, blame the monster inside, broken man with nothing but his sick pride“.
Tematski album završava baveći se posljedicama stanja navedenog u prvoj pjesmi. Stihovi „Are you proud of who we are? Do we need another war? Generations that are lost under flag, they once adored“ očituju ono što se događa nakon svakog rata - lažni heroji isplivaju a oni istinski, razočarani, potonu.
Produkcija albuma možda se neće svidjeti pobornicima modernijeg sounda, no meni se sviđa što zvuk balansira između moderne i old-school underground produkcije, s minimalno nasnimavanja instrumenata i ostalih studijskih trikova. Album zvuči kao da je relativno brzo snimljen i smiksan, onako kako thrash treba i zvučat jer thrash se nikada nije bazirao na nekakvoj ljepoti i finesama, nego na energiji, snazi i principu da ono što se čuje na albumu mora izaći i u live svirci i to još jače i brutalnije.
Osim što se radi o glazbi iskusnih thrashera na koju se metalci po klubovima mogu razbacati, isključivo takav pogled bio bi površan jer, osim dobre metal svirke, album nosi i poruke u kojima se osjeća apatija koja zahvaća društvo, a i svakog od nas osobno.
Možda se radi malo zakašnjeloj recenziji s obzirom na to da se radi o prošlogodišnjem izdanju, no ovo je prilika i da najavimo skori izlazak novog EP-ja Bad Blood pod nazivom Counterstrike čiji izlazak možete pratiti na njihovoj Facebook stranici.
Tekst: Jakša Stecca
