Roddy Moreno (The Oppressed)
14.05.2014. 16:58
Lagana nervoza tog me dana hvatala pri pomisli da ću biti u prilici intervjuirati jednog od najpoznatiji skinsa i legendu Oi! glazbe Roddyja Morena. Međutim, sva trema je nestala još tijekom kratkog druženja uz pivu ispred Močvare prije koncerta Antifa Night kada je podijelio pozitivne dojmove koje je zasad stekao o Zagrebu. Vidjelo se da članovi The Oppressed guštaju u druženju s lokalnom ekipom, izgledalo je kao da se svi znamo već godinama. Ranije započeti razgovor ispred Močvare u međuvremenu se preselio u backstage. Budući da Roddy Moreno zapravo jest The Oppressed, tj. kreativna snaga iza benda, pretpostavio sam da je on jedini originalni član benda, no ta je pretpostavka odmah demantirana: "Nema originalnih članova. Bend je već postojao četiri, pet mjeseci prije nego sam im se ja pridružio na kraju 1981."
Kako je sve započelo?
Par skinheadsa u Cardiffu su željeli biti u bendu, pa su ukrali instrumente i osnovali The Oppressed.
The Oppressed je poznat po svom beskompromisnom antifa stavu? Što vas je natjeralo da zauzmete takav stav?
Bila je to reakcija na neonaciste (white noise people). Reakcija na National Front i British Movement koji su koristili mlade skinheadse kao svoje vojnike. Kada sam ušao u bend imao sam već 24 godine i mogao sam prepoznati glupost, pa sam se pobrinuo da svi znaju da The Oppressed nema nikakve veze s desničarskom politikom. U ranim danima mladi skinheadsi su imali dvije opcije: prva je bila White noise, Ian Stewart i sva ta sranja, a opozicija tome su bili studenti koji su mahali antirasističkim zastavama. Nijednog klinca iz radničke klase nije moglo tako nešto privući, pa smo im ponudili drugu opciju - onu u kojoj još uvijek možeš biti huligan iz radničke klase i dalje se mlatiti s ljudima, ali činiti to s dostojanstvom i sukobljavati se s nazi-skinheadsima koji rade sramotu od tvoje kulture i čine da izgledaš kao pizda.
Je li vas takav stav ikad doveo u probleme, sukobe na koncertima?
Jedini problemi koje smo imali u 80-ima bili su povezani s nogometom. Uvijek smo vodili ekipu sa sobom, pa kada bismo išli svirati u Englesku poveli bismo ih četrdesetak. Neredi na našim koncertima su zapravo bili navijački sukobi. Politika nije imala veze s tim, nikada nije bilo politike u britanskom nogometu, sve se vrtjelo oko navijačkog nasilja.
Što je The Oppressed? Što simbolizira?
Mi smo samo streetpunk bend. Netko tko se suprotstavio i rekao NE. Koristimo utjecaj koji imamo da održimo ljude na pravoj strani, govoreći da su oni s druge strane hrpa pizda. Ako želiš biti pizda pridruži im se, ali ako želiš biti čovjek odupri im se. To je jednostavno tako. Problem u 80-ima je bio taj što je previše bendova bilo zadovoljno time da ništa ne kaže po tom pitanju. Što su oni manje govorili, nazi ekipa je postajala moćnija. Tek kada ih je sve više reklo ne i kada se oformila AFA (Anti-Fascist Action) i suprotstavila im se na ulici, počeli su nestajati. Kada im se suprotstavilo nasiljem, jednostavno su se povukli.
Je li situacija danas bolja nego što je bila osamdesetih?
Mi možemo otići bilo gdje, svirati u bilo kojem gradu, unaprijed oglašavati koncert i nikad nema nikakvih problema. Neonacisti mogu svirati samo tajne koncerte u tajnim prostorima za koje nitko ne zna, što je za mene pobjeda.
Vratimo se glazbi. Zašto su za snimanje albuma Oi!Oi!Music korišteni električni bubnjevi?
Došli smo u studio i električni bubnjevi su već bili postavljeni. Bio je izbor da ga iznesemo, postavimo svoju opremu, sve ponovno spojimo i platimo dodatna 4 sata, ili svirati na bubnjevima koji su već bili tamo. Jebeno ćeš koristiti već postavljenu opremu. Takav je uvijek bio naš stav - to će biti dovoljno! Nikada nismo stremili da budemo odlični. U tome je bit punka, ne trebaš biti sjajan, samo uključi opremu i odsviraj što možeš. I danas pomislim zašto ljudi vole The Oppressed, mi smo sranje (smijeh). Sviram gitaru već 40-ak godina i još uvijek koristim samo osnovne akorde. A i lijena smo đubrad, ući ćemo u studio, odsvirati i snimiti. Ako smo nešto sjebali, sjebali smo - ne brinemo zbog toga. Oi!Oi!Music smo snimili u jednom danu, drugi dan smo ga smiksali. Mogli smo provest mjesec dana u studiju, sređivati ga, ali mislim da ne bi bio ništa bolji, samo "profesionalniji".
Otkad sam prvi put čuo tu pjesmu zanimalo me tko je Joe Hawkins i zašto je bio vrijedan pisanja pjesme o njemu?
Kada sam bio klinac postojala je knjiga koja se zvala Skinhead. I to je bila jedina stvar koju si igdje mogao naći a da je govorila o skinheadsima. U knjizi je on (Joe Hawkins op.a.) bio rasist, mizoginist, sve je mrzio. Ali kada si dvanaestogodišnji skinhead i postoji knjiga zvana Skinhead to je bilo sjajno. Kada sam napisao pjesmu „Joe Hawkins“, to je bilo manje-više prihvaćanje moje mladosti. To je meni značilo kao klincu, nasilje i sve ostalo i kada su mi ljudi isticali da je on rasist u knjizi odgovorio bih "Pa što? To je jebena knjiga, fikcija". Izgleda da se svima sviđa pa je nastavljamo izvoditi.
Novi materijal?
Pokušao sam pisati novi materijal, ali ne ide. Sve što sam htio reći sam rekao, samo bih prepisivao iste stvari, a to nema smisla. A i uz to, samo sviramo uživo tu i tamo i ljudi žele čuti ono što znaju, stare stvari. Ako bismo počeli stavljati u setlistu nove stvari to bi značilo manje starih u kojima uživaju. Nove stvari nikada nisu dobre kao stare, s time sam se pomirio. I nastavit ću svirati stare stvari dok god ne postanem prestar.
U suptilnom pokušaju da ga kojim slučajem nagovorim da opet promisli o tome navodeći The Business koji su, prema mojem mišljenju, održali istu kvalitetu svoje glazbe od početka krajem sedamdesetih do danas, te Last Resort čije mi noviji i ponovno nasnimljeni materijali zvuče bolje od starijih koje muče problemi loše produkcije, Roddy odgovara: "Ali to je ono što je baš dobro kod starih materijala. Možeš poslušati prvi album The Oppressed, sa svim njegovim zajebima, greškama i lošom produkcijom i pomisliti "ja mogu isto to". I svatko tko ga posluša pomisli da to može. A u tome je sama bit punka. Bendovi postanu predobri, preproducirani i onda postaneš samo rock bend i prestaneš biti punk bend s kojim si započeo. Nama je drago da smo ostali samo stari punk bend, samo smo to oduvijek i htjeli."
Razilazili ste se i ponovno okupljali nekoliko puta. Što vas je potaknulo na oboje od toga?
U 1984. godini smo se razišli jer su na svakom koncertu bili neredi. Više nije bilo zabave u tome, postalo je dosadno, pa smo prestali. Oko 12 godina poslije, vidio sam white noise naljepnice u okolici škole koju mi je sin pohađao, pa sam ih sve ogulio i promislio što mogu učiniti. Mogu koristiti utjecaj The Oppressed kako bih proširio poruku protiv toga. Okupili smo se i odsvirali 3 koncerta u 90-ima i snimili par antifa pjesama. 2004. su nam ponudili 4000 eura da sviramo u Njemačkoj, a kako to možeš odbiti (smijeh)?. Pa smo se okupili i jednostavno manje-više nastavili.
Koliko će potrajati?
Imam 57 godina, prije 7 godina sam se umirovio. Mislio sam da je pravo vrijeme za to. Ali prošlo je par godina i falila mi je sva zabava, pa sam odlučio nastaviti dok ne pomislim da izgledam glupo. Tada ću prestati. Zasad se izvlačimo.
Bilo je još tisuću pitanja koja sam htio postaviti i bezbroj tema o kojima sam htio razgovarati (uostalom, dijelovi intervjua u kojima smo pričali o nogometu su izostavljeni), no ostavio sam to za, nadam se, neku drugu priliku. Možda idući put kad će The Oppressed opet svirati u Zagrebu. Doživljaji s ovog koncerta zasigurno će se još dugo prepričavati.
