Intervju

Vlado Kreslin

Vlado Kreslin

Vlado Kreslin jedan je od najpopularnijih slovenskih kantautora. Svoju je karijeru započeo krajem 1970-tih. Bio je članom poznatog benda Martin Krpan s kojim je 1991. godine u Ljubljani nastupio prije Boba Dylana, a nakon raspada benda uspješno plovi kantautorskim vodama dok paralelno iz zaborava izvlači tradicijske pjesme slovenskih krajeva, pogotovo svog rodnog Prekmurja, no i napjeve drugih dijelova bivše države.

Iako primarno kantautor, okušao se i u skladanju za film, pa i kao glumac u filmu i na kazališnim daskama.

Uglavnom nastupa sa svojim sastavom Mali bogovi koji čine i neki članovi bivšeg benda, Martin Krpan. S etno sastavom Beltinška banda iz svog rodnog mjesta Beltinci, blizu slovenske granice s Mađarskom i Hrvatskom, nastupio je na poznatom internacionalnom sajmu glazbe – WOMAX. Prije dvije godine nastupio je u prestižnom njujorškom Kennedy Centru, a 1999. i 2005. je čak dijelio pozornicu s R.E.M.-om na njihovom koncertu u Kopru odnosno Ljubljani. Dugogodišnji suradnik R.E.M.-a, klavijaturist Scott McCaughey, Kreslinov je CD dao Chrisu Eckmanu iz The Walkabouts koji je Kreslinovu pjesmu „Tista črna kitara“ prepjevao u „That Black Guitar“.

Među svoja diskografska izdanja krajem prošle godine uvrstio je i prvi album na hrvatskom jeziku, Umjesto koga roža cveti.

Vlado Kreslin i Massimo, 27.08.2013., Križanke © Jana Šnuderl Mimo ovih osnovnih biografskih crtica, valja istaknuti da Vlado Kreslin nije jedan od onih koji izigravaju velike zvijezde (ponekad i bez pokrića), već je strpljiv i vrlo brzo sa svojim sugovornikom ostvari prisan odnos. Sound Report je s Vladom Kreslinom razgovarao uoči njegovog koncerta koji će, uz pratnju svog benda Mali bogovi, održati 2. listopada, 2014. u Malom pogonu Tvornice kulture, a na kojem će mu gostovati Neno Belan i Massimo.

Uskoro nastupate u zagrebačkoj Tvornici kulture. Ovo Vam nije prvi nastup u tom prostoru.

Više puta sam nastupao u Tvornici, čak u Velikom pogonu. Bio sam ovdje s Beltinškom bandom, s Telephone Blues Bandom i Chrisom Eckmanom, bio sam gost Nene Belana, a i Mary Coughlin. Drago mi je da ću po prvi put nastupiti sa svojim bendom, Mali bogovi.

Već se dugi niz godina bavite glazbom. Nastupate i kao kantautor, a bili ste i član benda Martin Krpan. Otkud crpite inspiraciju? Neki napišu par albuma i stanu jer više nemaju o čemu pisati i pjevati.

Pa ne znam ni sam, ali imate pravo. U neku ruku je sve teže snimati nove ploče kad ih imaš tamo negdje iznad petnaest jer se dotakneš tema koje si već nekad dodirivao. To je ponekad mali problem, pogotovo ako si toliko kritičan da se ne želiš ponavljati. Novi put ne možeš naći, ali tražiš nove nijanse.

Koja su vaša iskustva u radu u kazalištu i na filmu?

Rad u kazalištu i na filmu mi je uvijek bio neka relaksacija u smislu da sam tamo artistički gostovao. Kazalište i film je moja ljubica, to nije moja žena. Muzika je moja žena, razumijete što mislim? (Smijeh) Pred veliki koncert imam tremu, a pred snimanje filma nemam jer ionako nisam glumac. Gluma mi je uvijek bila samo šlag na torti. Nije me nikada opterećivala.

Koliko Vam je bitna poveznica s tradicijskom glazbom? Rođeni ste i živjeli u vrlo malom mjestu i nastavljali ste u svom radu glazbenu tradiciju svog kraja.

Tradicionalna glazba mi jako puno znači. Kao dijete sam se već susreo sa starim muzikantima iz mog sela Beltinci koji su svirali u krčmi moga djeda. Tada sam još bio beba, a s njima sam počeo svirati puno kasnije, kada su neki od njih već imali 70, 80 godina. To je bilo pred kraj Jugoslavije, u doba kada su se u Sloveniji počele organizirati stranke. Ja sam tada radio za stranku zelenih i borili smo se da ne pozidaju rijeku Muru, da ne naprave sve one elektrane. Trebali smo bend koji bi svirao na mitinzima i Beltinška banda je bila pravi izbor. Nekoliko godina kasnije smo svirali i u Sedmoj noći. To je bio pravi hit u Sloveniji u smislu da se u to vrijeme i u glazbi tražio tradicijski identitet, pa se počela svirati prava, iskonska glazba. U tom sam điru bio desetak godina, a i danas znamo zajedno nastupati. Usporedno s time sam radio autorsku muziku.

Čini se da su hrvatski izvođači popularniji u Sloveniji nego slovenski ovdje. Je li jezik baš tolika barijera?

Ovom takozvanom „hrvatskom pločom“ sam se baš malo namjerno našalio u nekim svojim prepjevima. Neke pjesme sam preveo, ali ne cijele. Na primjer, preveo sam „namesto koga“ u „umjesto koga“, ali nisam znao kako bi preveo „roža cveti“, a „ruža cvjeta“ se nije dalo otpjevati zbog naglaska, pa sam ostavio „roža cveti“. Baš zato da dokažem da to nije barijera, da to svi Hrvati razumiju.

Pogotovo oni u sjevernim dijelovima blizu granice sa Slovenijom.

Ja sam Prekmurec. Međimurje, Zagorje, to je sve isto. U pjesmi „Pjevaj mi in poj“ pjevam kako pričaju jedan Stipe i jedan Janez, svaki na svom jeziku. Stipe obožava slovenska brda, a Janez obožava more i kantune. To je neka moja borba protiv te jezične barijere. Mislim da ipak ona ne bi smjela biti toliko velika.

A zašto je onda teži proboj slovenskih izvođača na hrvatsku scenu?

Sigurno je da je razlika u tome što se nas puno manje pušta na hrvatskom radiju. Svi znamo da su naši odnosi prijateljski, s našim državama je to ponekad drugačije, ali su hrvatski muzičari cijelo vrijeme dobrodošli u Sloveniji. Cijelo vrijeme ih se pušta na radiju. Volio bih kada bi se nas malo više puštalo ovdje.

Koga biste od slovenskih glazbenika Vi preporučili hrvatskoj publici i hrvatskim glazbenim urednicima?

Za Siddhartu se vjerojatno zna. Dan D je super bend, pa Big Foot Mama, ako govorimo o rock bendovima. Onda imamo Iztoka Mlakara, tu se vjerojatno znalo za Marka Brecelja (iz Buldožera, op. a.)... Ako uspoređujem sa Zagrebom, bili smo jači u kantautorima jer smo više individualisti. Mi smo skijaši, nismo toliko timski igrači. Timovi nama toliko ne leže, na žalost, i jači smo u tim šansonama. Vi više znate funcionirati u ekipi, što mi možda ne znamo.

Na Vašem „hrvatskom“ albumu nalaze se dueti i suradnje s Parnim valjkom, Nenom Belanom, s Indexima, Radom Šerbedžijom, no i s irskom jazz i folk pjevačicom Mary Coughlan. Kako je došlo do suradnje s njom?

S njom sam trebao imati turneju prije skoro 10 godina, no obolio sam od krpeljnog meningitisa, pa je to otpalo. Katastrofa. Nekoliko godina kasnije išao sam na njen nastup u Londonu, pa je ona meni bila gost na koncertu u Križankama i tada smo u studiju snimili par stvari (na slovenskom, op. a.). Nakon toga sam joj ja bio gost u Tvornici. To su ti prijateljstva.

Kako je bilo nastupati prije Dylana? Jeste li imali priliku upoznati se s njim?

Ma kakvi. Dogovorio sam s organizatorom koncerta da Dylanu dam VHS snimku na kojoj Beltinška banda svira „Knocking on Heaven's Door“, i to starčeki od 90 godina. Da je to vidio, ne bi mogao reći da mu se ne sviđa jer je to ludo. Ali njega nitko ne vidi ni kad dođe na stage ni kad siđe. To je nešto nevjerojatno. Sa stagea je otišao direktno u autobus i - gas. Prošle godine sam imao koncert u Washingtonu, u Kennedy centru. On je (dan prije, op. a.) bio u Verizonu, u nekoj sportskoj sali, i otišli smo na njegov koncert. Isto je kao u Ljubljani, isto kao u Varaždinu, sa stagea direktno ušao u autobus i - crta. Nevjerojatno. On je alone on the top. Čuo sam da je Joan Baez 14 dana nastupala prije Dylana i nije pričala s njim jer nije ga uopće srela.

Što ćete svirati na koncertu u Tvornici? Tijekom predstavljanja koncerta spomenuli ste da će publika moći čuti i neke Vaše starije pjesme.

Da, izvest ću sigurno pjesme „Tista črna kitara“ i „Umjesto koga roža cveti“ jer uvijek zvuče drukčije, uvijek ih drugačije izvedemo. Izveo sam ih i nedavno sam u Križankama, uz Beltinšku bandu, Male bogove i big band. To je bilo mrak. Na stageu je bilo pedeset ljudi. Tako da uvijek pjesme drugačije zvuče. Sigurno će i ovog puta zvučati drugačije jer, moram priznati, u ovako malom klubu nismo svirali deset godina. Ali to je OK.

Često znam pročitati komentare glazbenih novinara da bi se glazbenici trebali držati jednog žanra. Što Vi mislite o tome?

Jednom sam baš imao intervju s jednim hrvatskim novinarom. Tada sam bio u Rogaškoj Slatini u toplicama jer sam se bio nešto slomio. Našli smo u kafiću i, kad sam išao prema toaletu, čujem da novinar pita konobara: „Pa kakva je njegova muzika? Koji žanr?“. A konobar mu odgovara: „Nemam pojma. Njegova glazba je – kreslinovska“. Biti u žanru je jako dobro za industriju, a za muziku je bolje da se ne zna kojeg je nešto žanra. To znači da si nešto smislio, da si našao nešto novo.

Tekst: Ana Hotko

Ana Hotko
Ana Hotko

Fear is a liar