41. Druga godba: Aïta Mon Amour i Songhoy Blues – Pjevaj, pleši, misli: kad nas je glazba podsjetila što znači biti čovjek
02.06.2025. 19:07
Na pozornici Katedrale Kina Šiška 30. svibnja 2025. susreli su se drevni vapaji marokanske aïte i punk-blues otpor iz Malija. Aïta Mon Amour i Songhoy Blues pokazali su da glazba nije ukras stvarnosti, već njezin komentar, kritika i utopija. U svijetu koji zaboravlja Drugoga, Druga godba još jednom nas je podsjetila – kako je to postojati zajedno.
Teško je zamisliti večer koja bolje utjelovljuje ideju festivala posvećenog glazbenim susretima s Drugim i drukčijim. Dva izvođača. Dva svijeta. Dvije priče, oba puta snažno politične, ali prije svega – duboko ljudske.
Aïta Mon Amour – snaga ženske tradicije u elektronskoj sadašnjosti
Marokanska rap ikona Widad Mjama i tuniški elektronski čarobnjak Khalil Epi kroz projekt Aïta Mon Amour oživljavaju drevnu marokansku glazbenu formu aïta – vapaj, poziv, jecaj – i transformiraju je u elektroničko-glazbenu katarzu. Njihov debitantski album Abda nije samo glazbeni projekt, već kulturna i politička gesta – slavljenje shikhat tradicije, ženskog glasa koji je stoljećima bio u službi zabave, ali i otpora. Aïta ovdje postaje univerzalni krik – za slobodom, za pravednošću, za ženskim glasom koji više ne mora šaptati. Widad je utjelovljenje tog glasa – snažna, autentična i beskompromisna. Usred koncerta, jasno i glasno izgovoreno „Free Palestina!“ izazvalo je val pljeska, zvižduka (onih pozitivnih!) i navalu publike iz predvorja u dvoranu. Njezina izjava nije bila tek usputna poruka – bila je trenutak istine. U svijetu gdje se politička korektnost često svodi na šutnju, njezin vapaj imao je snagu aïte u najčišćem obliku – direktnu, bolnu, ali oslobađajuću.
Zanimljivo je da se u trenutku te izjave dvorana, dotad poluprazna, počela puniti. Možda je to bila znatiželja, možda magnetna hrabrost izvođačice. U svakom slučaju, svi koji su se našli u dvorani tijekom pjesme Radouni, koji su pjevali skupa s njome, osjećali su da sudjeluju u nečem posebnom. Između pjesama, Widad je publici nudila kontekst – povijesni, kulturološki, emocionalni – i upravo je ta dimenzija pretvorila koncert u glazbenu lekciju o emancipaciji, identitetu i nevidljivim granicama koje nas dijele. Aïta Mon Amour nisu nas samo rasplesali, već i prosvijetlili – svaka pjesma bila je i glazbena i kulturna lekcija, svaki ton most prema Drugome. Osjećaj zajedništva bio je toliko snažan da se dvorana Katedrala doista činila kao svetište novog univerzalizma.
Songhoy Blues – pustinjski punk kao glazbeni manifest
Nakon Aïta Mon Amour, scena je pripala Songhoy Bluesu – grupi glazbenika koji su svoj dom morali napustiti kako bi mogli svirati. Progonjeni iz sjevernog Malija zbog militantnih skupina koje su nametale stroga tumačenja islamskoga zakona, smatrajući glazbu haramom, grijehom, članovi benda nastavili su borbu s gitarama umjesto oružjem. Gitare u službi otpora, ritmovi progonstva, energija oslobođenja. Pustinjski blues kakav smo znali iz Tinariwena ovdje je doživio svoju punk reinkarnaciju.
Iako je frontmen Aliou Touré karizmatična figura čije se pokrete teško ne pratiti, pravi mozak i emocionalna jezgra benda jest Garba Touré – gitarist, osnivač i sin Oumara, dugogodišnjega perkusionista Ali Farka Touréa. Garbina gitara nije samo instrument – to je oružje, molitva i ples u jednom. Njegov stil – spajanje tradicionalnih songhoy uzoraka s eksplozivnom energijom Hendrixa – čini svaku notu udarcem u trbuh i pozivom na pokret.
Njihov nastup nije bio samo presjek karijere, već živi dokaz kako glazba može biti i arhiv i oružje: arhiv jer bilježi raseljenu kulturu, oružje jer kroz nju preživljava. Songhoy Blues govore o progonstvu, otporu, ali i nadi. Njihov zvuk je istovremeno duboko ukorijenjen i globalno relevantan – spoj saharskih ritmova i zapadnjačkog rocka koji briše žanrovske granice.
Od prvog akorda do posljednjeg refrena, publika nije stajala. Neki su plesali, neki upijali slojeve značenja, neki su samo tražili ritam – ali nitko nije ostao ravnodušan.
Multikulturalizam kao prostor mogućeg (i filozofskog)
Večer u Šiški nije bila samo koncertna zabava – bila je poziv na propitivanje. Možda multikulturalizam jest utopija – u svijetu koji sve više diše nacionalizmom, zatvaranjem, odbijanjem Drugoga – ali nije li svaki festival, svaka pjesma i svaki ples s nepoznatim, trenutak kad tu utopiju nakratko oživimo?
Druga godba nam već 41 godinu pokazuje da nije dovoljno „tolerirati“ razlike – treba ih upoznati, razumjeti, osjetiti. Izaći iz vlastitog mikrosvijeta, iz zone komfora, i biti makar na jedan večernji set homo flumens – čovjek koji kroz tuđe kulture teče, ne da bi ih posjedovao, nego da bi u njima nešto o sebi spoznao.
U svijetu u kojem „maštanje“ postaje luksuz, Druga godba nas podsjeća da je maštanje nužno. Utopija ne mora biti laž – može biti kompas. Ovdje kultura nije puki etnološki suvenir, već živi proces razmjene – gdje susrećeš Drugoga ne zato da se potvrdiš, nego da se promijeniš. Na trenutak je izgledalo kao da su granice, stereotipi, pa čak i jezici – izbrisani.
Ako glazba može učiniti da barem par sati nestanu granice, predrasude i nesporazumi, onda još uvijek postoji nada. A ova večer bila je dokaz da glazba ne samo da povezuje – ona nas uči kako biti ljudi. A Druga godba je i dalje – nakon 41 godinu – festival u kojem je moguće zamišljati, plesati i biti čovjek, bez straha i bez prijevoda.
