Transcendentalna kinetika glazbe – Al Di Meola i umjetnost nadilaženja samoga sebe
02.12.2025. 10:32
Gitaristički virtuoz Al Di Meola gostovao je u Gallusovoj dvorani Cankarjevoga doma 22. studenoga 2025. u sklopu turneje „Al Di Meola Acoustic Group“, povodom objave novoga dvostrukog albuma „Twentyfour“.
Večer je od samog početka bila satkana od akustične poliritmije i precizno ispisanih melodijskih linija, ogoljenih do najčistije srži Di Meolina zvuka. U pratnji Pea Alfonsija na gitari i Sergija Martineza na perkusijama, Di Meola je izgradio zvučni prostor međusobno isprepletenih glasova, nalik kontrapunktnoj strukturi u kojoj svaki instrument djeluje samostalno, ali u savršenoj ravnoteži s ostalima.
Jednostavni, ali izrazito promišljeni aranžmani otkrivali su širok raspon njegovih prepoznatljivih postupaka – arpeggirane pasaže, rasgueado nalete i sinkopirane improvizacije koje stvaraju iluziju višeglasja, gotovo kao da istodobno svira nekoliko gitara. Publika je tako dobila uvid u bit njegove glazbene filozofije – spoj brzine i meditativnosti, čiste tehnike i emotivne prisutnosti, glazbe koja istodobno pripada tradiciji i stalno bježi od nje.
Zvuk Al Di Meole očarava publiku već pola stoljeća. Ovim koncertom dokazao je ne samo da nema namjeru stati, već da je u svojevrsnom atjecanju sa svojim vlastitim sposobnostima skladanja i sviranja. Kao da je svijest pretvorio u motivacijski glazbeni čimbenik i poručuje: „Ja stvaram“. Život je neminovnost prolaznosti, no glazba koju Al Di Meola stvara predstavlja svjesnost neprolaznosti, trajnosti i vječnosti, formirajući njome nadnacionalnu strukturu multikulturnih vrijednosti.
Svirao je oštro kao i uvijek – i svirao je izvanredno. Njegovi prepoznatljivi arpeggirani pasaži i rasgueado udarci stvaraju iluziju višeglasja, gotovo kao da svira nekoliko gitara istodobno. Brzina njegova prstohvata ostaje fascinantna – arpeggiji se prelijevaju u sinkopirane improvizacije bez da izgube jasnoću.
Sigurnost i proživljenost njegove svirke izvirala je već od prvih taktova „The Infinite Desire“ s istoimenoga albuma (1998) i „Vizzini“ s istoga albuma, sve do „Fandango“, uvodne skladbe albuma „Twentyfour“. U „Fandangu“ posebno dolazi do izražaja njegova sklonost modulacijskim prijelazima – nenametljivim, ali izrazito efektnim skokovima između harmonijskih polja. Melodijska tema ulazi u krug varijacija, gotovo poput suptilne inverzije motiva koji se vraćaju u izmijenjenom obliku.
Sinergija s Peom Alfonsijem i Sergijom Martinezom djelovala je kao čvrsto isprepletena kontrapunktna struktura – svaki instrument bio je zaseban glas, ali u savršenoj međusobnoj ravnoteži. Ni Alfonsi ni Martinez nisu ostalu u njegovoj sjeni; njihov doprinos nije bio tek pratnja, već ravnopravno sudjelovanje. Zadivljuje faktor iznenađenja koji Di Meola unosi u skladbe, koristeći kombinaciju false endinga i tempo rubate, majstorski izvedene kako bi manipulirao napetošću i pažnjom publike. Time drži slušatelje u konstantnom iščekivanju ne dopuštajući emocionalnom naboju da splasne sve do samoga kraja.
Nakon „Turquoise“ („Consequence of Chaos“, 2006), izvedene s naglašenom melodijskom jasnoćom i kontrapunktnim izmjenama, kombinirajući sardinijske i bliskoistočne utjecaje, uslijedila je „Ballad“ (prvotno nazvana „Broken Heart“) s albuma „Soaring Through a Dream“ (1985). Dio zanesene publike nije bio ni rođen u doba nastanka te skladbe, no svojski su se
trudili ne proizvesti ni šuma kako ne bi omeli magiju koja je očarala Gallusovu dvoranu. „In My Life/Because“ posveta je Beatlesima s albuma „All Your Life“ (2013). Di Meola ovdje ne izvodi obrade, već rekonstrukcije melodijskih linija, čime pjesme stoje samostalno, oslobođene akustičnoga balasta originala.
„Ava's Dance in The Moonlight“ s „Twentyfour“, posvećen je Alovoj kćeri. Crpeći inspiraciju iz ove očaravajuće izvedbe i nježnoga zajedničkog trenutka, stvorio je prekrasnu odu nevinosti i čarolije djetinjstva. Na pozornici se osjetila krhkost trenutka, uhvaćena u obliku glazbe koja duboko rezonira sa slušateljima. Uslijedila je „Café 1930“ Astora Piazzolle, skladba kojoj je Di Meola dao jazz i world music dimenziju na albumu „Di Meola Plays Piazzolla“ (1996). Pritom je pokazao svoju duboku povezanost s Piazzollinim svijetom – i tehnički i emotivno.
Nakon više od sat vremena svirke, uslijedila je stanka, nužna i glazbenicima i publici, kao podsjetnik da postoji i neka druga stvarnost izvan ovoga glazbenoga prožimanja.
Prvi dio koncerta bio je u skladu s već spomenutom sviješću o prolaznosti, obojan Alovom reminiscencijom i introspekcijom, glazbom u koju je utkana memorija, uspomenama na uzore, suradnje, prijateljstva, popraćene videoprojekcijom, kao svojevrsni uvid u njegovo unutarnje „ja“.
Drugi dio zpočeo je s „Immeasurable 3“ s albuma „Twentyfour“ – energičnom jazz skladbom prožetom ritmičkom raznolikošću. „Milonga Noctiva“ („Opus“, 2018) donijela je mističniju, intimniju atmosferu, dok je „This Way Before“ („Orange and Blue“, 1994) potvrdila Di Meolin savršen osjećaj za swing.
Kao posebni gost drugoga dijela koncerta pridružio se klarinetist Goran Bojčevski, čiji je Balkan Nuevo stil donio novu dimenziju zvuku. Bojčevski je svojim klarinetom dodao toplu, zaobljenu timbralnu boju koja se savršeno nadovezivala na Di Meoline ritmičke naglaske.
„Esmeralda“, objavljena na albumima „Elysium“ (2015) i „Twentyfour“, tehnički nije solo gitarska skladba, već ritmična akustična pjesma koja sadrži tri gitarske dionice, podsjećajući na legendarnu snimku uživo Al Di Meole, John McLaughlina i Paca de Lucíje „Friday Night in San Francisco“ (1981), s razlikom da Di Meola doprinosi svim gitarskim dionicama.
U samostalnoj dionici „Percussion Solo“ Sergio Martinez se transformirao u perkusionistički instrument furiozne motorike u snažnom „fortissimu“ gotovo brutalne moći. Skladba „Sometime Ago“, tribute Chick Corei, izvedena je kao kompozicija stabilne, čiste i neprekidne igre obilježene suptilnim ubacivanjem manjih rifova u harmonijsku progresiju. Balada „Azzura“, s naglaskom na snažnu melodiju i gitarsku kontramelodiju, ubraja se u skladbe koje je često izvodio s John McLaughlinom Pacom de Lucíjom, svojim glazbenim uzorom. Objavljena je na zajedničkom albumu „The Guitar Trio“ (1996) i na Alovom „The Infinite Desire“.
„Double Concerto“ još je jedna skladba posvećena Astoru Piazzolli s albuma „The Grande Passion“ (2000) spajajući Piazzollin tango stil s modernim zvukom u jednostavan aranžman iz kojega izviru strast, senzualnost, snaga i naravno, tehnika.
„Black Orpheus“ popularna je jazz obrada poznate teme „Manhã de Carnaval“ iz filma „Black Orpheus“, koju je skladao Luiz Bonfá na tekst Antônia Marije. Kako je Al Di Meola poznat po svom brzom i zamršenom stilu sviranja, njegova verzija ove pjesme predstavlja hvaljeni primjer te osebujne tehnike sviranja i često je dio njegovih nastupa uživo; izvodio ju je samostalno s John McLaughlinom ili u triju s Pacom de Lucíjom; objavljena je na „The Guitar Trio“.
Posljednja skladba zadnjega koncerta dvomjesečne europske turneje, koju je odlučio završiti upravo u Ljubljani, bila je očekivana, no uvijek monumentalna „Mediterranean Sundance“, prvotno objavljena s Pacom de Lucíjom na Alovom albumu „Elegant Gypsy“ (1977), pokazujući virtuoznost i brzo sviranje oba gitarista koji istodobno daju osjećaj intimnoga plesa koliko i dvoboja, spajajući se u skladan duet u kojem svaka gitara nadopunjuje drugu na frenetičan način. Kasnije je izvođena u triju s McLaughlinom (objavljena i na „Friday Night in San Francisco“).
Pri njezinoj izvedbi na pozornici se pridružio i Bojčevski. Briljantna kombinacija tremola, rasgueada i frenetičnih arpeggija potvrdila je zašto ova skladba desetljećima ostaje nezaobilazna lekcija gitarskoga majstorstva, dok je publika pozvana da se približi pozornici ili sjedne na nju kako bi postala ravnopravni segment Di Meoline priče, u kojoj je vidljivo uživao. To je bio bljesak iz kojega je izvirala sva njegova energija, virtuoznost i glazbena strast, koja je zaokružila dva i pol sata glazbene čarolije pretvorivši koncert u nadrealno iskustvo.
Gledati Al Di Meolu kako svira znači svjedočiti trenutku u kojem vrijeme privremeno prestaje biti linearno. U njegovim tremolo dionicama, preciznim akcentima i fluidnim modulacijama otvara se prostor gotovo spiritualnoga doživljaja – onoga u kojem se publika i izvođač stapaju u veličanstveni zvukovni sklop.
Di Meolina glazba spaja fragmente različitih glazbenih svjetova – jazza, fusiona, mediteranskoga i latino nasljeđa, flamenca i rocka – u hibrid koji prkosi kategorizacijama, ali nikada ne gubi identitet.
Iako je večer djelomično funkcionirala kao retrospektiva, skladbe s „Twentyfour“ pokazale su da ovaj maestro nema namjeru usporiti ni osloniti se na staru slavu. Njegova sposobnost nadilaženja samoga sebe ostaje konstanta.
S obzirom da je glazbeni fenomen kao takav nesvodiv na granice, glazba Al Di Meole izraz je ljudske potrebe za transcendencijom. Dokle god postoji čovjek, postojat će i glazba koja ga nosi izvan granica svakodnevice. Te večeri u Ljubljani, Al Di Meola je pokazao da je još uvijek jedan od rijetkih koji to mogu učiniti bez ijedne suvišne geste.
