Eksperiment s dvije varijable i umjetnost kontrole – Laibach 4.5. Jubilarni koncert
14.11.2025. 04:38
Nakon više od šezdeset rasprodanih koncerata europske turneje „Opus Dei Revisited“, kultni retroavangardni bend Laibach, 7. studenoga 2025, vratio se u svoj rodni grad Trbovlje i njegov Delavski dom, obilježiti 45. godišnjicu svoga djelovanja. Zbog iznimnoga interesa za koncertnom obljetnicom benda, nakon prvoga rasprodanog koncerta, u istoj je večeri organiziran, također rasprodani, dodatni koncert. Dva koncerta u istoj večeri može se činiti pukom slučajnošću, pod uvjetom da je u njihovom umjetničkom izričaju slučajnost dozvoljena.
Koncert(i) Laibacha, koji već gotovo pola stoljeća kroz umjetnost preispituje granice, izrazom su ekspresivni, a izvedbom sugestivni, aluzivni te istodobno izražajni i autentični, čemu pridonose svi (ne)zamislivi elementi provokacije popraćene video-artom. Navedeni objedinjeni segmenti čine impresivnu formu s funkcijom emotivnoga sredstva ili sredstva identifikacije. No, u istoj večeri u istom prostoru nazočiti na dva njihova jubilarna koncerta, zaslužuje epitet „transcendentalnoga“.
Iščekivanje u većini slučajeva traje znatno dulje od stvarnoga perceptivnog iskustva, koje često sadrži dijelove koji ne ispunjavaju očekivanja sukladno kognitivnim aspektima. Koncert u Trbovlju bio je skladu s time. Neposredno iskustvo bilo je proturječno subjektivnom vjerovanju ili usvojenim stavovima. Publika je očekivala kontroverzu, a dobila zrcalo. Granica je pomaknuta prema unutra – u paradoks ljudske psihe, narušivši konzistenciju mišljenja i osjećaja nazočnih. Odsustvo (očekivane) provokacije postalo je forma persuazije. S obzirom da je taj element izostao, bend je (namjerno) stvorio kognitivnu disonancu kod publike. Što ako je njihova najveća subverzija upravo u tome da odbijaju biti ono što se od njih očekuje?
I ovakav oblik provokacije cilja na emocionalnu sferu primatelja, no bez negativnih konotacija. Cilj joj je razbijanje stereotipa, poticanje kritičkoga mišljenja i otvaranje prostora za drukčije perspektive. Odsustvo provokacije nije bila praznina, već aktivna komunikacijska strategija. To je „tiha provokacija“ koja tjera promatrača na dublje promišljanje o prirodi njihovoga djelovanja, očekivanjima publike i samoj definiciji provokacije u zrelom stadiju karijere benda. Prilično je smjela metoda „provociranja“ publike da se nakon desetljeća fokusiranja na političke ili/i društvene komentare, usredotoči na estetiku i umjetničko postignuće Kolektiva. Umjetnost, poput života, nudi svoj misterij, neovisan o individualnom razumijevanju. Reakcije gledatelja dokazale su uspješnost persuazije.
Platon bi u tom nastupu prepoznao čistu harmoniju ideje i izvedbe – onaj trenutak kad se ljepota pretvara u spoznaju umjetničkoga stvaralaštva. Schopenhauer bi, pak, rekao da je Laibach glazbom dotaknuo samu volju, stvar-po-sebi, i privremeno oslobodio publiku tiranije vlastite želje da „nešto razumije“. Naime, Laibach se ne razumije; Laibach se doživljava.
Ne može se u potpunosti odbaciti teza o glazbenom purizmu kao obliku metakomunikacije, odnosno svijesti da su nakon toliko desetljeća djelovanja postali dovoljno etablirani te da smatraju kako su njihova nazočnost na sceni i izvođenje opusa dostatni. Postati dio „sustava“ protiv kojega su se bunili bila bi vrhunska (samo)ironija, ali i „kraj umjetnosti“ Laibacha. Paradoksalno, posebice za bend koji će za manje od tri tjedna (29. 11) u Jajcu izvesti koncert pod nazivom „4. zasjedanje AVNOJ-a“.
Prije i između koncerata mogla se pogledati izložba „Operacija Barbarossa“. Činili su je tepih koji je izradila afganistanska obitelji, prema slikarskoj seriji Nikolaja Pirnata, i grafika Benjamina Krežea „oživljena“ video projekcijama Luke Umka (crna kocka „Assimilator“, izložena u Laubi 2023, ugošćena je u Labinu).
Jani Novak je, kao i na početku prvoga koncerta, održao govor na engleskom, započevši ga riječima „Koncert je odpoveden“, referirajući se na zabranu koncerta u Trbovlju u rujnu 1980, osvrnuvši se na suradnike i bivše članove benda, među ostalim, pozvavši Dejana Kneza na pozornicu.
Drugi koncert iste večeri bio je formalno identičan, ali psihološki drukčiji. Sve se promijenilo, iako ništa nije bilo izmijenjeno. Prividni glazbeni purizam ponovno je bio tu, no ovaj put je djelovao kao „fasada“. Iza maske besprijekornoga retrospektivnog benda kao da se i dalje krio isti mehanizam koji intuitivno tjera na promišljanje – traženje elemenata subverzivnoga ondje gdje ih naizgled nema. Poput testiranja varijabli u laboratoriju percepcije – ista set-lista, ista scenografija, ali drukčiji emocionalni kod. Namjerno su stvorili kontrolirani eksperiment s dvije varijable – publikom i razinom uživljenosti. Publika je bila sudionik eksperimenta, a Kolektiv kontrolna skupina. Svaka varijabla manifestirala se kroz transfer i kontratransfer na koje je utjecala vremenska distinkcija između koncerata.
Prvi koncert započeo je u kasnim poslijepodnevnim satima, publika je bila suzdržana, ispunjena poštovanjem prema Laibachu kao instituciji, a njihovu je energiju zrcalio bend. Na drugom koncertu publika je djelovala neformalnije i opuštenije, čime je unijela više slobode i spremnosti na interakciju s bendom, a ne isključivo na puko promatranje, što se pak reflektiralo na sam bend, njihov emocionalni angažman, a time i na energičnost izvedbe. Suodnos (transfer i kontratransfer) publike i benda rezultirali su dvama dijametralno suprotnim doživljajima – suzdržanošću i temperamentnošću, što ne umanjuje kvalitetu niti jednoga nastupa. Njihova interakcija mogla bi se nazvati i dvosmjernom hipnozom, no međusobni utjecaj bio je neminovan. Ta dvostruka izvedba bila je njihov svojevrsni manifest – dokaz da se transgresija može skrivati u preciznosti, da se provokacija može pretvoriti u pitanje, a pitanje u glazbu. Kad odsutnost postane sadržaj, u potpunosti poprima novo značenje, koje nije fiksirano u prošlosti, već je neprestance u procesu stvaranja.
Nisu provocirali slikama ili izjavama, već kinetikom i energetikom drugoga koncerta. Možda je provokacija na drugom, kasnijem koncertu bila donekle suptilnija te više somatska, no nije nestala, već je bila premještena na drugu razinu spoznaje. Izvedba i atmosfera bili su drukčiji; uživljenost benda u izvedbu, ali i reakcije publike bili su znatno snažniji. Tome u prilog govori činjenica da Kolektiv, iako ne pokazuje namjeru odreći se svoje provokativnosti, koja mu je više nepresušni poticaj za kreativnim izražavanjem, negoli zaštitni znak, nema više potrebe provocirati eksplicitnim simbolima, već nedostatkom istih te suptilnom manipulacijskom dinamikom između svoje izvedbe i očekivanja publike.
Sumnja da Laibach i dalje majstorski manipulira dinamikom događaja je bespredmetna; oni nisu pasivni izvođači, već aktivni kreatori i sudionici stvaranja jedinstvenoga, neponovljivog iskustva. Umjetničko djelo više nije objekt za sebe, odvojen od promatrača, već ga promatrač velikim dijelom stvara i utječe na njega. Više se ne radi o objektivnoj i predvidljivoj „linearnoj umjetnosti“, izrazu umjetnikove svijesti ili podsvijesti, već o zajedničkom projekt umjetnika i publike. Kako svaki promatrač organizira elemente skladbe na svoj način, ne može se unaprijed odrediti reakcija i perspektiva promatrača, kao što ni novo slušanje iste skladbe neće stvoriti isti doživljaj i perspektivu jer će promatrač uvijek drukčiji. Tu glazbu ne možemo razjasniti ni razumjeti jer Laibach je spoznaja univerzalnosti trenutka.
Koncerti Laibach uvijek su predstavljali jedinstveno i nepredvidljivo iskustvo, čak i kad se radilo o „samo“ jednoj njihovoj izvedbi. No mogućnost usporedbe dva gotovo identična koncerta u istoj večeri potvrdili su da je glazba, kao i izvođač koji se njome zna mudro služiti, moćni element emocionalne manipulacije koji utječe na stavove, motivaciju i ponašanje te na zanimljiv i tajnovit način seže u dubine ljudskoga mozga i tijela te potiče izražavanje mnogih nesvjesnih sadržaja, kao i njihovo osvještavanje.
Laibach je, možda više nego ikad, pokazao da umjetnost nije samo forma otpora, već i oblik kontrole, kao i da je razlika između njih tanka poput razmaka između dva koncerta u istoj večeri.
A Jani Novak, s onim svojim suzdržanim osmijehom, sve je već znao.
Dva koncerta, jedna večer, jedna ideja – kontrola. Laibach je u Trbovlju testirao granice percepcije, dok je publika, nehotice, postala dio eksperimenta.
