Bili smo na baletu u Norveškoj | sound-report.com

Bili smo na baletu u Norveškoj

08.04.2018. 10:42

Dinamov stadion, sjeverna obilaznica, tunel kroz Medvednicu, sveučilišna bolnica, most Jarun, most Bundek, zagrebački metro, Zagreb na Savi, Sljemenska žičara, laka željeznica, kongresni centar, nova zgrada Vlade, obnova Velesajma, obnova zelene potkove, veletržnica na Žitnjaku, obnavljanje Paromlina, skate park na Bundeku, garaže ispod Lisinkog, HNK, i u Klaićevoj, nove tramvajske linije... Et cetera, et cetera, et cetera...

foto: Zgrada opere i baleta u Oslu, credit: Marko Šolić

U šumi "bude kroz par godina" obećanja najdražeg nam gradonačelnika zaista nije teško zaboraviti da se nekad davno govorilo i o novoj zgradi opere.
Spominjala se dva puta, jednom 2008. i jednom 2016. Uvijek se radi o onom "bude kroz par godina, već radimo na tome", ali ista se priča ponavlja i za sva gore nabrojana obećanja. 

foto: Zgrada opere i baleta u Oslu, credit: Marko Šolić

Ne nadamo se novoj zagrebačkoj zgradi opere. Zagrepčani je, uostalom, ne zaslužuju. Ne samo zbog padanja na uvijek ista obećanja, nego i zato što ostave Lisinski polupraznim kad najveće svjetske face nastupaju za ulaznicu od četrdeset kuna kuna. Ali zato rado plate petnaest puta više da bi do kraja napunili Arenu deset puta većeg kapaciteta, samo da bi preko razglasa slušali nekog tamo Rieua.

foto: An evening with Kylian, Forsythe and Oyen, credit: Erik Berg

No dobro, ako neće sa Zagrebom i Hrvatskom, postoje i druge opcije. Postoje države gdje stvari funkcioniraju onako kako bi trebale. Postoji neki tamo Oslo u kojem se automobili pune iz strujnih utičnica, plaće su redovite i nepristojno je reći koliko veće od hrvatskih, a usred grada ponosno stoji nova zgrada opere. 
Dobro, nije više ni toliko nova. Već je stigla poosvajati neke jako bitne arhitektonske nagrade, a stigla je i do udžbenika iz kojih hrvatski studenti uče o arhitekturi na fakultetima. 

foto: An evening with Kylian, Forsythe and Oyen, credit: Erik Berg

Pustimo sada sve one velike stvari zbog kojih jedan pravi grad koji se želi nazivati metropolom treba imati jednu takvu zgradu. Meni je ipak najdraže što dobijete s takvim zdanjem - akustika. 
Nebitno je gdje sjedite u dvorani, kao što je nebitno i radi li se o live izvedbi ili se koristi razglas. Što kod slušali u operi u Oslu, zvučat će fantastično. 
Drugo što dobijete s takvom zgradom je pozornica iz snova svakog scenografa. 

Najviše se to primijetilo na posljednjoj izvedbi večeri, "Timelessu" Alan Luciena Øyena. Radi se o svojevrsnom traktatu o prirodi vremena izraženom kroz ples. Balet u kojem pripovjedačica citira Hawkinga dok plesači izvode vratolomije na glazbu s elementima Arcade Firea ili Alexandra Desplata svakako mora biti nešto fascinantno. A onda na sve to dodate i Scenografiju s velikim S. Goleme drvene ploče koje se okreću po cijeloj pozornici, konstantno igranje sa svjetlom i sjenom, toplim i hladnim bojama, a na kraju svega cijela pozornica s plesačima potone ispod razine publike. Koliko god talentiranu ekipu imali i koliko god se trudili, bez prave pozornice jednostavno ne možete postići nešto barem približno slično. 

foto: An evening with Kylian, Forsythe and Oyen, credit: Erik Berg

Tako fantastičnu pozornicu ne trebate za dva prethodna baleta večeri. Za Forsytheov "In the Middle, Somewhat Elevated" zapravo ne trebate ništa osim dovoljno široke pozornice na kojoj su fantastično talentirani plesači. Nakon prve izvedbe u Parizu i Forsythe i plesači u originalnoj postavi praktički su odmah dobili status legendi u svijetu baleta, a ekipa iz Norveške opere bila je na razini. Pljesak uz oduševljena dobacivanja iz publike s onom opuštenošću koja također kronično nedostaje zagrebačkoj "ozbiljnoj" publici, bio je itekako zaslužen. 

Za prvi balet večeri, "Tiger Lily" Jiřía Kyliána, također ne trebate neku posebnu pozornicu. Trebate samo publiku koja će biti u stanju prožvakati moderni balet temeljen na glazbi u rasponu od Bacha do Cagea. Ako prežive nešto toliko čudno da zapravo vjerojatno nitko u publici ne shvaća o čemu se radi - odlično, možete nastaviti dalje s večeri i prebaciti se na zanimljivije stvari. 

No dobro, o preko tri sata vrhunskog baleta bi mogli do sutra. Mogli bi i o nevjerojatnoj zgradi opere koju trebate za neke fantastične izvedbe. Mogli bi i o jednom gradu tamo negdje daleko na sjeveru koji funkcionira onako kako metropola treba funkcionirati. 

foto: Zgrada opere i baleta u Oslu, credit: Marko Šolić

Pitanje je samo ima li smisla objašnjavati zašto jedna metropola treba imati jednu poštenu zgradu opere ako bi jedina iskrena reakcija ljudi koji o tome odlučuju bilo ono predivno "ke?".

Marko Šolić