Koncerti

Dream Theater @ KC Dražen Petrović

Dream Theater @ KC Dražen Petrović

[gallery type="square" ids="184,185,186"] Profesori metala sinoć su još jednom napali Zagreb i svirkom koja je trajala gotovo tri sata pred i više nego ugodno popunjenom dvoranom Dražena Petrovića još jednom pokazali zašto je ime Dream Theater postalo sinonim za vrhunski progresivni metal. Iskreno, pred sam koncert sam imao neke sumnje u kvalitetu ozvučenja jer sam još uvijek pod prevelikim dojmom debakla koji je Symphony X pred neko vrijeme doživio u Ljubljani kada je tonsko rješenje u dvorani bilo toliko loše da je cjelokupni koncert zvučao kao gradilište s nekim ritmom na bas bubnju. No samo otvaranje koncerta me nije moglo bolje razuvjeriti i ubrzo je postalo jasno da je ovaj putujući cirkus tako dobro podmazan stroj da nema mjesta greškama. Prvoklasna produkcija, scenografija, ozvučenje i rasvjeta su savršeno ukomponirani na način da ne skreću pozornost s benda, ali na jedan poseban i unikatan način upotpunjuju priču koju su ovi dečki došli podijeliti s nama. Veliki video wall na kojem su se izmjenjivale scene vezane uz priče pjesama i pokazivali krupni kadrovi brzih prstića članova benda na njihovim solo dijelovima bio je pun pogodak i upotpunio atmosferu cijelog koncerta. Uvodni riffovi su meni, kao i vjerujem svim ostalim wannabe gitaristima, i onima pravima, prouzročili omanju mentalnu erekciju, jer ipak, pred nama je stajao jedan od rijetkih koji se sa punim pravom smije nazivati „guitar god“ – Mr. John Petrucci. Puno klinaca će zbog njega narednih mjeseci pobrati jedinice u školi zbog ekscesivnog vježbanja gitare jer njegov stil, stav i odabir dionica djeluju stvarno inspirativno na sve koji sviraju i koji će to tek krenuti. Cijeli imidž metalca/Isusa na steroidima mi nekako mi od počeka nije sjeo, ali de gustibus non… Tijekom cijelog koncerta, mr. Myung, basist bez premca,  na lijevom dijelu pozornice, dokazao je da je stvarno moguće ne pomaknuti se s mjesta gotovo tri sata - čarobno. U nekoliko navrata je Mr. Petrucci, u strahu da Myung ne sraste s pozornicom, izveo dotičnog gospodina na sredinu kako bi mu pokazao da tamo zaista ima mjesta, no Myung mi se baš nije činio uvjeren i ubrzo se vraćao u udubine koje je ostavio na svome standardnom mjestu. Po meni najsvjetlija točka koncerta, Jordan Rudess, glazbenik, klavijaturist, mizantrop i prije svega džentlmen, jedini je isijavao iskreno zadovoljstvo tijekom cijelog nastupa, gotovo dječju sreću. Možda je prvi pogubio kosu, ali je zato zadržao entuzijazam. Osim kvaliteta koje ga krase kao glazbenika, jedini je zapravo pokazao i kvalitete uspješne komunikacije s publikom i, po meni, stekao puno pobornika sinoć u našem malom Zagrebu. Na bubnju, nikada preboljenog Portnoya mijenja Mike Mangini. Naravno, tehnički besprijekorno, čak i s nekom '80-te gay bandanom oko glave, greške nije bilo, aranžirano vrhunski, izvedeno točno do granice savršenstva. Ali (i nikada rečenice ne započinju s „ali“), ali - nije Portnoy. Drum set mu je veći, više flashy, ima perkusija na tom setu da bi mogao posramiti cijelu vojsku yamato japanskih bubnjara. Ali, još uvijek bi to mijenjao za MP pljuvačku koja leti preko pozornice i slijeće na Petruccijeve boxove. MP je među ostalim akademicima fine glazbe iz benda imao jednu svojevrsnu ulogu zabavljača i showmana koju Mangini, po meni, nije preuzeo, i bend se sada na mahove zaista čini presterilnim. Šećer za kraj, James LaBrie, vokalist Dream Theatera. Neki fanovi najradije kažu da ima specifičnu boju glasa, oni malo iskreniji, da nije na razini ostatka benda. Iako, pošto mi je ovo bio prvi live Dream Theatera koji sam posjetio, nisam puno očekivao od LaBriea, nisu ni tonci čudotvorci. Prevario sam se, zaista jesu, u cijeloj zvučnoj kulisi su stvarno uspjeli napraviti nišu u koju su ugurali i LaBriea, i iskreno, dotični gospodin je posao odradio vrhunski. Iako, u jednom trenutku kad je hvatao neke vokalne nebeske visine i počeo ispuštati specifične zvukove, zgrozio sam se nad bešćutnošću ostalih članova benda koji su nastavili svirati, kad čovjeku očito nije bilo dobro. Sve u svemu, DT je institucija, i svatko tko se u bilo kojem dijelu života na bilo koji način imalo bavio progresivnim metalom definitivno bi trebao posjetiti jedan od koncerata. DT je Meka za progressive metal hodočasnike i to mjesto su definitivno zaslužili radom, redom i željeznom disciplinom. Nadam se da neću previše razljutit hardcore fanove, ali jednostavno mi je bilA nespojiva situacija u kojoj sam se našao: išao sam na metal koncert, ali to nije bio metal koncert, to je zaista bila jedna audiovizualna postava priče o povijesti benda gdje su nas stvarno proveli kroz većinu razdoblja njihovog stvaralaštva, Jedan od onih koncerata koji se presjedi u čistoj uživanciji. I zaista, svaki aspekt je bio izveden savršeno i bend je mogao mirno otići iz Zagreba znajući da je iz KC Dražena Petrovića sinoć izašlo jako puno sretnih i inspiriranih metal glavica i glava (jer bilo je zaista svih dobnih skupina, i ono što je nevjerojatnije, žena!). Što se moje malenkosti tiče, zadovoljan sam, jer je ovo jedna od onih stvari koje kao metal entuzijast moraš napravit i jesam - pogledao sam i poslušao Dream Theater. Što se tiče njihovih budućih nastupa ovdje, iskreno, ako se Portnoy nekim čudom ne vrati, čuvam pare za ulaznicu za neki Protest the hero, Opeth, itd. L.B. Fotografije: Branimir Habek
Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."