Dropkick Murphys @ Dom sportova
17.06.2014. 18:05
Nakon dvije godine američka celtic-punk senzacija Dropkick Murphys sinoć se vratila u hrvatsku metropolu, točnije u Malu dvoranu Doma sportova. Da imaju velik i odan fan base u Hrvatskoj svjedočila je rasprodana Tvornica kulture kad su Murphys prvi put bili u Zagrebu, pa je ovaj put njihov koncert bio predviđen da bude na otvorenom, točnije na Šalati, ali je nekoliko dana pred samu svirku prebačen u Dom sportova zbog najavljene kiše. Ni kiša, ni oblaci, ni nogomet, a ni zatvoreni prostor, nisu spriječili Dropkick Muprhys i njihove brojne fanove da se vrhunski zabave.
Koncert je započeo domaćim predgrupama - General Woo i Davorin i Bogovići. Izvođači su imali vrlo kratke nastupe pred veoma malobrojnom publikom. Davorin i Bogovići bili su od manjeg dijela publike vrlo očekivan bend i ekipa koja se nalazila u dvorani za vrijeme njihovog nastupa odlično se zabavila uz bend i njihovog legendarnog vokalista Rinčija Bogovića. Malo sam priupitao je li izbor predgrupa bio baš najsretnije određen, s obzirom na to da se stilski ni jedan ni drugi bend, barem po meni, ne slažu najbolje s veselim punk zvucima glavnog benda. Možda je upravo to i bio razlog za polupraznu dvoranu i publiku koja je za vrijeme njihovih nastupa ispijala pivu kod fontane ispred Doma sportova. Bilo kako bilo, dio publike se dobro zabavio i prije glavnog benda večeri, te se zagrijao za ono što je uslijedi.
Oko 21:30, Mala dvorana se zamračila, a iz razglasa zasvirala prekrasna irska folk pjesma „Foggy Dew“ u izvedbi Sinead O'Connor, koja je poslužila kao uvod u koncert. Publika je gromoglasnim pjevanjem popratila intro sve dok se bend nije popeo na stage i zasvirao prvi rif prve pjesme. "The Boys Are Back" je u roku sekunde rasplesala publiku koja je u parteru započela pogo već u prvom taktu, s čime je nastavila i kroz narednu "Citizen C.I.A.", te skroz, izuzev par balada, do samog kraja koncerta. Hitovi su se nizali, a publika nije imala prilike uhvatiti daha. U parteru se skakalo i gazilo kao na klupskoj svirci hardkoraša u nekoj rupi gdje pivo košta 8 kuna i gdje je WC zadnji put opran dok je još prošli konobar radio za šankom. Čaše piva letile su po zraku svakih nakoliko sekundi, i nama koji smo se našli usred partera, iznojeni kroz majice već do pete pjesme, blagonaklono smo podnosili kapljice piva koje su padala po nama, čisto zato jer su bile hladne i osvježile su nas, ako već ne mirisom, barem temperaturom. Prava pravcata punk atmosfera, a povrh svega upakirana u vesele zvuke keltskog/irskog melosa koji rijetko kome ne natjera osmijeh na lice i pivo u želudac.
Središnji dio koncerta bio je rezerviran za nešto lakše pjesme, poput "Wild Rover" i "Bastards on Parade" ali opuštenost i plusuckanje nisu dugo dugo potrajali. Pjesma "Going Out in Style" ponovno pokrenula pogo, pa se opek skakalo na sve strane. "Fields of Athenry" je raspjevala sve prisutne, a za vrijeme "Captain Kelly's Kitchen" nismo znali hoćemo li skakati, gurati se ili pjevati, pa smo radili sve odjednom.
Zadnji dio koncerta bio je rezerviran za neke od najpoznatijih hitova i obrada. Ken Casey je iskoristio trenutak da bi objavio kako je upravo jučer upoznao najkul baku (uz svoju baku, naravno), a koja je iz SAD-a došla u Zagreb na koncert i povela svoju unuku. Posvetio joj pjesmu koju je naručila za koncert, veliki hit Dropkick Murphys - "Rose Tattoo" koji je publika gromoglasno otpjevala od prvog tona. Uslijedila je neizostavna "Irish Rover", publika je još uvijek skakala kao da je prva pjesma, a ne skoro već kraj koncerta. Naravno, za kraj koncerta uslijedila je uvjerljivo najpoznatija uspješnica benda, "I'm Shipping Up To Boston." Urlajući iz petnih žila uz bend, publika i bend doveli su atmosferu do točke na kojoj je bilo jasno da će povratak na bis morati biti nešto posebno. I bio je.
Povratkom na pozornicu, Murphysi su započeli "Kiss Me, I'm Shitfaced" i tradicionalno pozvali sve žene iz publike da se popnu na pozornicu. Do kraja pjesme, 30-ak žena našlo se ispred bubnjara na pozornici i skakalo, pjevalo, te na trenutke pogalo oko Kena Caseya i ostatka benda. Sve to je otvorilo vrata i dijelu muške ekipe da se na sljedećoj pjesmi popne na pozornicu. Kroz narednu pjesmu, stotinjak ljudi je dospjelo na pozornicu i svi su zajedno pjevali i feštali, i parter i tribine i pozornica su bili puni nabrijanih pankera i lijepih žena, a onda se zaorila obrada AC/DC-a "T.N.T." što je bilo savršeno za kraj ovakvog koncerta. Ta tri slova i poznati "Oi!" orili su se u dvorani i doveli do zadnje pjesme koncerta za vrijeme koje se ispraznio stage i nakon koje se, kao i na početku, dvorana ponovno zamračila,"Foggy Dew" i zatvorio ovu nevjerojatnu punk večer u Domu sportova.
Fešta je bila jedna od najboljih ove sezone, Dropkick Murphys su opet pokazali da su majstori kad je u pitanju dobra zabava i luda atmosfera i svima koji su ovaj koncert propustili poručujem da sljedeći put kad nas ovi Amerikanci posjete u ovoj našoj državici, da daju sve od sebe da ih ne propuste, jer je velika šteta ne doživiti ih.
Unatoč tome, publika je većinom bila vrlo razočarana po pitanju tehničkog osoblja zaduženog za zvuk i to potpuno opravdano. Zvuk je bio prilično loš. Ni na tribinama, ni na bočnim dijelovim, a sigurno ni u sredini partera, ozvučenje nije bilo na razini jednog ovakvog benda. Gitare su bile konstantno mutne, bas gotovo da uopće nije dolazio do izražaja, bubnjevi i vokal su bili jedini koji su se dobro čuli, s tim da je vokal bio mutan i kada nam je bend nešto govorio između pjesama gotovo da ništa nismo uspjeli čuti. Gajde su se donekle probijale, ali najviše zbog činjenice da je njihov zvuk sam po sebi prodoran i oštar, a harmonike, s druge strane, nismo uspjeli čuti gotovo ni tona.
Ipak, ni ta poteškoća bendu nije smetala u misiji da razbiju jučerašnji koncert. Ponavljam, ovo je bio, barem što se tiče atmosfere, jedan od najboljih koncerata ove sezone i vjerujem da ću sljedeći put kad se Dropkick Murphys vrate u Hrvatsku ponovno otići poslušati.
P.S. Nakon odlaska benda s pozornice, redoviti hrvatski primitivizam je nekako došao na svoje: publika je pri izlasku iz dvorane skandirala "Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje!" Sramota. Na takav način se ne završava ovako vesela večer koja nije imala ni najmanje veze s nogometom, a posebno nekim Dinamom. Sram vas može bit, znate koji ste.
Tekst: Hrvoje Pandžić
