Good Vibrations - Seven That Spells + Jastreb
24.04.2014. 15:16
[caption id="attachment_1396" align="aligncenter" width="547"]
Niko Potočnjak (Seven That Spells, Jastreb) © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Hipnotizirajuće vibracije
Ovo izdanje Good Vibrationsa je bilo u mnogočemu netipično. Od veće cijene ulaznice, preko broja i izbora bendova, do zvukova koji su ovog puta rasparali Vintage za koje se može reći svašta samo ne da se radi o nečemu uobičajenom.
Cijelodnevno postupno naoblačenje kao da je najavljivalo opaku večer u Vintageu koja je djelovala kao nekakav indijanski obred ili poganska misa u kojoj bendovi svojom mističnom izvedbom, u ulozi vračeva i šamana, vode publiku u kozmičke sfere, u traganje za zlim duhovima, na put u nepoznato.
Oba benda večeri predvodi Niko Potočnjak, karizmatični gitarist koji odaje dojam umjetnika s vizijom da pomiče granice u glazbi, ne da je samo izvodi, pri tome odbijajući svaki kompromis s današnjim klasičnim poimanjem glazbe koje prevladava u pop kulturi. Gitara mu služi kao pomoćno sredstvo u istraživanju energije koju reproducira interakcija nekoliko ljudi na pozornici i koju prenose dalje na publiku. Njome ne hrani svoj ego nego hrani bend, što mu kolege uzvraćaju istom mjerom. Svjestan je da zna vladati instrumentom i nema potrebu to ikome dokazivati, osim možda samom sebi.
Jastreb su krenuli sa zvukovima mikrofonije koja je provocirala sve prisutne do granice kada pomislite “Okej, kad će se nešto početi događati?!”, a mikrofoniju je prekinuo moćan doom riff iz “Yggdrasil” s kojim je krenuo koncert. Nakon nekoliko minuta pridružio se i šesti član benda, Niko, s pogledom kao da se tek probudio. Prihvatio se gitare i počeo dirigirati ostalim članovima vodeći ih kroz kompoziciju u kojoj veliku ulogu ima Moog klavijatura kojom se stvarala svemirsko okultna atmosfera u kojoj bi druidi iz Stonehengea opijeni kojekakvim supstancama zasigurno uživali.
NJihov nastup trajao je nešto manje od pola sata, a odsvirali su možda dvije pjesme. U svemu tome je bilo dva ili tri najjednostavnija riffa na svijetu, nikakve solaže; dakle, minimalistički, ponavljajući, težak, doom pristup u kojem je cilj atmosfera, a svirka samo sredstvo.
U pauzi od dvadesetak minuta pozornicu su ogolili, maknuli dobar dio pojačala i klavijature i ostavili samo gitarsko i bas pojačalo i bubnjeve, a novost je bio jedan mikrofon.
Na pozornicu su izašli trio Seven That Spells i, za razliku od Jastreba, krenuli žestoko i furiozno, odmah najavljujući da iako oba benda predvodi isti čovjek, ne znači da se radi o istoj stvari već potpuno drugačijem zvuku.
Nastup su otvorili sa “IN II”, te su zazvučali kao Leb i Sol na steroidima. U pjesmi Niko vrti cijelo vrijeme jedan te isti orijentalni riff koji slušatelju nikako da dosadi, a ritam sekcija ispod toga promjenama ritma mijenja raspoloženje pjesme.
Dobar dio njihovog nastupa sadržavao je i pjevanje, odnosno zavijanje basista potpomognuto hrpom reverba i delaya kojim je davao dodatni šumsko-planinski prizvuk ovoj hipnotičkoj svirci. Dijalog delay gitarske improvizacije po arapskim ljestvicama i glasa odlično je sjela na heavy-pustinjskoj-stoner “IO” .
Njihovom kvalitetnom zvuku osim prstiju svakako doprinosi i kvalitetna oprema puna vintage pojačala i raznoraznih efekt pedala.
Improvizacija, komunikacija među članovima benda, odnosno hvatanje magičnih momenata, ono je u čemu bend vidno uživa. Svirka koja oscilira od tihih i sporijih dijelova do brzih i kaotičnih utječe na raspoloženje publike koja kao da nije očekivala što će se događati, s pogledima punim iznenađenja i šoka do raznih nedefiniranih reakcija. Kako je bend gradio svirku i ugođaj, tako je sve više ljudi padalo u blagi trans, zatvorenih očiju izvodeći plesove u meditativnom raspoloženju, hraneći svoj duh, um i tijelo.
Na kraju je Niko pozvao sve prisutne da kupe CD-e i majice jer mu trebaju pare za heroin, naravno, a mnogima se svidio takav marketing, te su pohrlili u bekstejđ u šoping.
Seven That Spells daju iskustvo na kakvo nemate puno prilike naletiti. Radi se o nečemu teško probabljivom, no na njihovom nastupu sigurno nećete ostati ravnodušni jer zvuk koji uspiju stvoriti samo ova tri čovjeka je fascinantan, nepredvidljiv, kaotičan, žešći od većine rock i metal bendova, pun strasti, znoja i zavodljivosti, nešto što bi vjerojatno Jimi Hendrix svirao da je ostao živ. Sve što oni rade sveo bih na filozofiju kojom se vodio Miles Davis a to je: “Nauči sve što možeš o glazbi i instrumentu, a onda kada kreneš svirati, sve zaboravi”.
Tekst: Jakša Stecca
Fotografija: Julien Duval, Good Vibrations
