INmusic festival 2014. - dan drugi | sound-report.com

INmusic festival 2014. - dan drugi

25.06.2014. 15:05

Drugi dan INmusic festivala nastupom na glavnoj pozornici, isprva pred svega šačicom ljudi, otvorio je Gatuzo. Kako su nakon njih na rasporedu bili Flogging Molly, publike se ipak nakupilo do kraja nastupa ovog zagrebačkog rock dvojca. Šteta je da novi bendovi dobivaju takav nezgodan termin i to za vrijeme radnog dana, u jeku ispitnih rokova. Ovako mogu samo u svoju biografiju napisati da su svirali na INmusic festivalu, a to što nisu imali priliku svoju glazbu prenijeti većoj publici, to je, valjda, manje važno. Barem nekima.

Istovremeno je na World Stageu svirao još jedan zagrebački bend, Elephant And The Moon, o kojem smo već pisali, samo što smo ovoga puta imali priliku čuti cjelokupni bend, a ne samog Petra Vranića. Solo svirka i svirka s bendom su, naravno, dva različita svemira i bilo bi nezgodno uspoređivati ta dva koncepta, no bendovska varijanta daje Vranićevoj glazbi potpuno drugačiju dimenziju koja je primjerenija većim pozornicama. Ovaj mladi bend je sasvim lijepo usklađen i uigran i svojim su nastupom opravdali povjerenje organizatora, te pobudili nadu da će publici (koje se ipak sakupilo više no što je bend očekivao) što prije ponuditi studijske snimke.

Nakon Slona, na istu pozornicu se popeo berlinski bend Diving for Sunken Treasure, četverac koji se, što se instrumenata tiče, sastoji od dvije akustične gitare, kontrabasa i bubnjeva. Usprkos tehničkim poteškoćama s jednom od gitara radi čega je u jednom trenutku gitarist i pjevač Max Paul Maria bacio pedalu u publiku (a potom ju skrušeno tražio natrag), ovi gypsy punk pirati uspjeli su rasplesati publiku, te nas sve zajedno prenijeti u carstvo nekih dalekih mora, brodova, luka i krčmi u kojima rum teče u potocima, carstvo u kojem je čast skončati u beskrajnom plavetnilu što tematizira i jedina njihova balada koja atmosferom neodoljivo podsjeća na „The Ghost of Tom Joad“.

U međuvemenu na Main Stage se popeo Flogging Molly, te se na njima već okupio solidan broj ljudi koji su samo čekali da krenu prvi taktovi pjesme da mogu početi skakati. Odlična komunikacija s publikom, te solidan repertoar sastavljen od raznih hitova iz njihove sada već pozamašne karijere, bili su pokazatelji zašto je ovaj bend uvjek dobrodošao u Hrvatskoj. Pjevač Dave King je sam izjavio da bend voli doć u Hrvatsku, te vjerujemo kako ovo nije zadnji put da ih gledamo na našim prostorima.

Hidden stage je sakrio još jedan (nebrušeni) dragulj domaće glazbene scene, Nellcote. Ovaj alt blues-folk bend iz Zagreba najveću snagu crpi iz krasnog, zdravog i prodornog vokala Vinka Ergotića s kojim se iznimno skladno slaže glas istih kvaliteta prateće pjevačice Lucije Ćustić koja je nedavno i sama krenula u solističke vode. Iako njihova glazba ima krasnih momenata, bilo bi i bolje da ih ima više i da moći vokala pariraju jednako moćne, razigranije i maštovitije melodije.

Istovremeno, na World Stageu je svirao tuareški pjevač i gitarist Bombino, kojem je album producirao Dan Auerbach iz jednog od najočekivanijih bendova festivala – The Black Keys. Iako je afrička glazba tradicionalno repetitivna, pa čak i kad ju se miješa s elementima moderne glazbe, ta česta ponavljanja malobrojne su jučer bacila u trans, a nekima su pak bila prilično nezanimljiva.

Nakon Bombino World Stage je zauzeo indie rock bend iz engleske, Bombay Bicycle Club. Zanimljiv bend, zanimljiv koncept i mix world music, folk, electro i indie rock žanrova. Dio ispred World Stage bio solidno popunjen te je atmosfera bila jako kvalitetna. Ako ništa drugo termin im je išao itekako na ruku jer su između pauza na Main Stageu pokupili dosta ljudi.

Na Main Stage djelu došao je vrijeme na Wolfmother. Ovaj australski hard rock band, najpoznatiji po svojem hitu „Joker and the Thief“, okupio je par tisuća ljudi sada već željnih malo veće atrakcije. Iako se činilo da je velik dio okupljenih ljudi upoznat s njihovom diskografijom, nekako je atmosfera njihove svirke bila uspavljujuća, previše uspavljujuća za jedne od headlinera. Jako puno kemijanja na gitari i dugačkih solaža koje, koliko god kvalitetno zvučale, nisu trebale biti glavni materijal na ovakvom festivalu. Da se zamjenio Flogging Molly s Wolfmother, ljudstvo bi se barem malo više razbudilo i s još više energije dočekalo nastup The Black Keys.

Tekst: Ana Hotko i Filip Bušić

Fotografije: Filip Bušić

Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."