
11. INmusic festival - dan drugi!
22.06.2016. 16:26
Drugi dan INmusica, osim po zapanjujućem nedostatku padalina, pamtit ćemo i po otkazivanju jednog od headlinera festivala zbog kojeg je dosta ekipe potegnulo do Jaruna, Skunk Ananasie. Iako je otkazivanje ostavilo gorak okus mnogima koji su se zatekli pred pozornicom i ugledali obavijest da od koncerta neće biti ništa, i drugi nam je dan donio neka ugodna iznenađenja.
Kako to biva s koncertima u najranijim terminima, ni mi nažalost nismo uspjele uloviti dva različita benda sličnih naziva, Moskva i Moskau, kojima je pripala uloga otvaranja drugog koncertnog dana, tako da su prvi zvukovi koji su nam okupirali pažnju bili oni instrumentalaca Spleen G sa Main stage-a, a nešto kasnije i riječkog The Black Room, koji je zagrijavao publiku pred World stage-om.
Oko 18 sati na glavni stage popela se zagrebačka ekipa pod imenom Spleen G. Kung fu žirafe prilično inovativnog izražaja na domaćoj sceni kombiniraju funk/rock/jazz motive s vokalnim rap dionicama. Bend postoji nešto više od godine dana, a na INmusicu su nastupili zahvaljujući pobjedi na natječaju Zasviraj sa Žujom. Kroz pola sata su predstavili većinu materijala što će ugledati svjetlost dana na nosaču zvuka nekad uskoro, a set je zatvorila "Limunska kiselina", jedini do sada objavljen singl. Fuzijom stilova zabavili su malobrojnu, no jako dobro raspoloženu publiku koja nije mogla odoljeti, a da ne zapleše u ritmu, bez obzira na blato, vrućine i nezahvalno rano doba dana.
Započevši svirku pred nekolicinom ljudi koji su iz sigurnog okrilja hlada promatrali pozornicu, simpatična četvorka imena The Black Room malo pomalo nas je vukla prema naprijed i uvlačila u svoj buntovni rock zvuk tako da se do kraja koncerta skupila sad već konkretnija hrpica ljudi spremnih na dobru zabavu. Dečki su, unatoč manjim poteškoćama, nastupali samouvjereno i točno, međutim u njihovom mi garage rock zvuku ipak nedostaje nešto čime bi se istaknuli u moru sličnih izvođača.
Sa završetkom The Black Room-a preselila sam se pred glavni stage, gdje je u sklopu ETEP (European Talent Exchange Programme) programa nastupao mlađahni britanski kantautor Barns Courtney. Ako bismo povlačili paralele, iako je imao daleko gori termin (čitaj: raniji), no što ga je dan prije imao Jake Bugg, Barnsov nastup me potpuno oduševio. Puno pozitivne energije, puno zafrkancije, a u isto vrijeme izvedba na visokoj razini, i s bendom i u akustičnoj varijanti (jer je bend lijen, kako je Barns lijepo objasnio). Courtney je jučerašnju svirku završio svojim dosad najvećim hitom "Fire", poželio svima dobru zabavu i otišao s pozornice u nadi da ćemo ga se sjećati. Vjerujem da to nije upitno.
Hidden stage je drugog dana otvorila ekipa imena Prismojeni Profesorji Bluesa iliti Ludi Profesori Blusa koji su pobjedili na INmusicMENT natječaju što je bio namijenjen bendovima iz susjedne Slovenije. Samo ime vam dovoljno govori o njihovom žanrovskom usmjerenju, a zahvaljujući izvrsnom vokalu, solažama na gitari te uplivima usne harmonike (g)orilo je pod šatorom, iako pred sitno publike, no Profesori su pokazali kako pravog bluesa još ima na brdovitom Balkanu.
Sa pop/rocka na orkestar. Odnosno, na šaroliku i poveću skupinu okupljenu pod imenom Orkesta Mendoza, koja je na prostor World stage-a unijela dašak latinoameričkih hitova, između kojih se povremeno izmigolje elementi jazza, pa čak i gipsy tonova. Orkesta Mendoza pokazali su se kao vrhunski zabavljači koji znaju dizati i zabavljati publiku i natjerati je na neumorno čaganje. Zabavljačke sposobnosti na stranu, imali smo priliku vidjeti i kako zvuče vrhunski glazbenici koji dišu za glazbu i žive s njom, a poveći broj instrumenata koje kombiniraju u svom nastupu u najblažu je ruku bio impozantan.
I dok su Mehikanci prašili na World stageu, nešto dalje na festivalskom prostoru je došlo vrijeme za malo pomaknutiji izričaj. Baš kao i Chui dan ranije, Liamere su dobili nezahvalan termin, u kojem je ekipi do festivalskog nabrijavanja, a oni deru melankoliju, ili barem tako djeluju prosječnom uhu. Ovi mladi i perspektivni Slovenci rade jako dobar trip hop, pun čistih, inovativnih zvukova i efekata zaokružen bogatim ženskim vokalom, koji daje karizmu čitavoj audio vizualnoj pojavi. Ako ste ljubitelji žanra, svakako ih podržite na internetima, trojac iza sebe ima jedan (ali vrijedan) album, a ja ovim putem apeliram na reprizu jučerašnjeg koncerta u nekom zagrebačkom klupskom prostoru.
Kad smo se nešto nakon 20h kroz gužvu pokušavali dokopati Main stage-a u nadi da ćemo naći što bolju poziciju pred pozornicom, nije nam bilo na kraj pameti da će INmusic dvije godine za redom imati isti peh – otkazivanje headlinera zbog bolesti izvođača, ovog puta Skunk Anansie. Što je tu je, bend se i sam nešto kasnije popeo na pozornicu i ispričao okupljenoj gunđajučoj publici, a posjetitelji su na ulazu mogli dobiti povrat novca za svoje jednodnevne karte. Skunk Anansie na pozornici su zamijenili Kawasaki 3P.
Da glavni stage ne zjapi prazan u vrijeme jednog od, praktički, headlinera, Kawasaki 3p je preuzeo kontrolu nad situacijom. Iako ovaj ska punk sastav vjerojatno nije pasao većini okupljenoj zbog Skank Anansie, ipak sam sigurna kako je festivalski nastrojenoj publici, željnoj dobre čagice i provoda, bend jako dobro sjeo, jer su u biti pravi zabavljači, pa ako i niste izričiti ljubitelji žanra, njihova audio vizualna predstava može zadovoljiti prosječnog slušatelja. Otvorivši set s "Malo vas je, malo vas je..." (znate svi dalje) pokušali su privući rulju k sebi, što im je u konačnici i uspjelo, s obzirom da se skakalo i pogalo po blatu. Tomfa je prozivao redom članove benda da mu se pridruže u prvom redu mikrofona i iskažu svoje adute publici te time održavao dinamiku i raznolikost koncerta do samog kraja, a i spasio dan brzopoteznim prebacivanjem opreme s World stagea i popunjavanjem tišine na glavnom.
Prvi put u večeri bilo je vrijeme za posjetiti i švedske prijatelje na Balkan goes North stage-u, ekipu koja nam već dva dana pruža crème de la crème svoje mlade alternativne scene. Tamo smo najprije zatekli DJ Kimaza, koji je dao sve od sebe da raspleše okupljenu publiku, a nakon kojeg je uslijedilo nešto potpuno drugačije, projekt tekstopisca Martina Johanssona – Anikee. Publika se primirila te se, pretežno u sjedećem položaju, prepustila zvucima akustične gitare i Martinova pomalo country, hrapavog glasa. Njegov je nastup pratio i bubnjar kojemu ovim putem zahvaljujem na novom suveniru, bubnjarskoj palici. Za one koje zanima, Joe & the Anchor jučer nisu nastupili na Balkan stage-u, ali bi to trebali učiniti danas.
Kako se primicalo vrijeme za najveću zvijezdu večeri (osobno i čitavog festivala), primicali smo se i mi prema Main stage-u, ali od gužve koja se dobrano prije početka koncerta stvorila pred pozornicom, morali smo se zadovoljiti sa nešto lošijom pozicijom od planiranog "minimalno drugog reda". A onda je na pozornicu stupila Florence, istovremeno sramežljiva, nježna i krhka, a opet toliko jaka u svom nastupu i emocijama koje prenosi na publiku. Ne vjerujem da je itko ostao ravnodušan na ovaj koncert jer njena toplina i "mir i ljubav" vibra koju Florence + The Machine pružaju donose čisto veselje, suzice sreće te stanje slatke slušne ekstaze. Odsvirali su presjek sa svih albuma, a publika je u glas pjevala sve ponuđeno, od "Shake It Out", do "You've Got The Love", "How Big, How Blue, How Beautiful", "What Kind Of Man". Nastup su završili žestoko, a "Drumming Song" još će nam neko vrijeme tutnjati u ušima.
Kad vam kažem kako je trio zvan My Baby iskoristio priliku i zasvirao na World stageu umjesto Kawasakija nešto iza 22 sata, pa su onda još odradili poduži koncert u predviđenom terminu na Hidden stageu, a ja sam od oba seta zajedno možda dvije stvari propustila shvatit ćete da sam zagriženi fan i da moje riječi možda trebate uzeti s dozom zadrške, no budite uvjereni da će ovim genijalcima na koncu ići titula najboljeg partyja festivala. Nisam rekla da sviraju rock and roll? Ali njihov rock je raverski - koketira s bluesom, funkom, dubom i stvara toliko zaraznu, psihodeličnu atmosferu da bih danas vrlo rado opet otplesala njihova 2 seta. Dok su stvari na albumu melodičnije i različitih ritmika, live izvedba izgleda tako da bubnjar manje-više održava isti ritam, a svaka melodija se prilagođava njemu, u maniri mantranja, popraćenog urlicima sjajnog vokala mlađahne Cato. Izveli su presjek oba albuma, a izdvojila bih, i inače najjače stvari "Uprising", "Remedy" te "Seeing Red" s kojom je zatvoren drugi, onaj noćni nastup Amsterdamaca.
Za sam kraj jučerašnjeg dana, na Balkan goes North stage-u slušali smo Grettu, bend koji se kroz proteklih par godina od relativne nepoznanice promaknuo u neizostavne na hrvatskoj indie rock sceni. Predvođeni karizmatičnim Tomislavom Čubekom, članovi Grette svirali su "Daleko je", "Malena" i pred pozornicom okupili popriličan broj ljudi koji se polako kretao ka izlazu ili tek odlučivao što s ostatkom večeri.
Nakon izvrsnog drugog dana, skupljamo zadnje atome snage da možemo poharati i treći dan festivala te uskoro krećemo u pohode prema Jarunu, a sutra vam donosimo izvještaje s velike završnice!
Izvještaj su pisale Andrea Kovač i Marija Kancir, a za fotografije su se pobrinuli Filip Bušić i Morana Belančić.