Zvučna katarza – Swans i Jessica Moss u Kinu Šiška
02.11.2025. 02:20
Američku i europsku turneju povodom objavljivanja albuma “Birthing” Michael Gira najavio je kao kraj trenutne inkarnacije benda. Sudeći po sinoćnjem koncertu Swansa, 31. listopada 2025, u Kinu Šiška, toj bi najavi mogli pridodati riječ „zasad“ – ili je eventualno protumačiti kao metempsihozu u intimniji oblik glazbenog izričaja. Upravo mu ta neodređenost daje poprilično prostora za manevriranje, posebice jer Swansi i „nježne melodije“ zvuče kao oksimoron.
Dok su im na američkom dijelu turneje posebni gosti bili Little Annie & Paul Wallfisch, na europskom su se dijelu odlučili za Jessicu Moss, osebujnu violinisticu koja je također ove godine objavila svoj novi album »Unfolding«. Jessica se pokazala kao savršen izbor za uvertiru u nastup Swansa, stvarajući glazbu oblikovanu improvizacijom uživo, dubokim slušanjem i vjerovanjem u koncert kao prostor refleksije i zajedničkoga iskustva. Nastup Jessice Moss bio je sazdan od violine, glasa, zvona, loopera i efektnih pedala, bez unaprijed programiranih sekvenci ili računala. Njezin setup, dizajniran modificiranjem opreme izvorno izrađene za električnu gitaru, omogućio je dinamične promjene između mirnoće i intenziteta, melodije i buke. Upravo bi se posljednja rečenica mogla primijeniti i na zvijezde večeri – Swanse.
Pokušati dočarati koncert Swansa nekome tko ih nikad nije čuo uživo otprilike je kao pokušati objasniti oluju po zvuku – subjektivni doživljaj uvijek proguta objektivnost.
Swansi su na Noć vještica, u taman ispunjenom Kinu Šiška koje je za posjetitelje imalo spremne čepiće za uši, iznenadili kao i svakim dosadašnjim koncertom. Dva i pol sata svirke s setlistom od samo šest pjesama već je samo po sebi fascinantno, a tko god je očekivao promociju novoga albuma, od njega je dobio tek jednu stvar — „The Merge“. Ostalih pet činile su posebno aranžirane „A Little God In My Hands“ s albuma »To Be Kind» i „Paradise is Mine“ s »The Beggar« te dosad neobjavljene pjesme „The End of Forgetting,“ „Little Mind“ i „Newly Sentient Being,“ prvi put izvedene tijekom njihove ovogodišnje turneje. Album sa svih šest izvedenih stvari planira se objaviti tijekom iduće godine.
Početak koncerta bio je tih i, iako svi znamo da slijedi crescendo, majstori su (zvukovne) manipulacije sjećanjima i tjeraju podsvijest da se preispituje: „Jesu li i posljednji put tako tiho počeli? Nije li prošli koncert imao intenzivniji početak?“ No ubrzo je Girino višestruko trzanje note na akustičnoj gitari označilo početak glazbenoga napada. Sam Gira je, u svom klasičnom stilu, započeo samozatajno, većinom okrenut leđima publici, no čim je uspješno prepao i „rastjerao“ sve koji su pokušali fotografirati, osmijeh mu je preplavio lice. Pokazao je da je u izvrsnoj formi, kombinirajući divlji ples šamanskoga propovjednika s pokretima suludog dirigenta.
Girin glas lebdio je iznad ambijentalnih dronova, evocirajući duhovnost koja je bila u kontrastu s trans-pulsom industrijskih ritmova benda. Smiješak, ples i višekratno zahvaljivanje publici davali su dojam da iskonski uživa. Neovisno o njegovu porivu da „dirigira“ bendom i usmjerava kamo da glazba teče, bilo je fascinantno promatrati interakciju među članovima benda, posebice neverbalnu – Girinu i Hahnovu – čiji su pogledi svjedočili o razumijevanju i bliskosti. Kako je glazba živa, dišuća stvar na koncertima, double-drummer set Phila Pulea i Jeffa Schroedera stvarao je deblje, punije i snažnije tonove, s povećanom dubinom i energijom, dodajući življi, trodimenzionalniji osjećaj cjelokupnom zvuku.
Naravno, bend je bio iznimno glasan – što i jest dio njihova identiteta – no iako su koristili gromke, monotone i abrazivne teksture da stvore snažno i impresivno zvučno iskustvo koje se može osjetiti koliko i čuti, kao da je ovaj put buka imala puls, a ne samo masu. I dalje je bio prisutan razorni zid zvuka, no nije bio nemilosrdan (iako upravo u tome leži njihova čar). Pjesme su počinjale sporim ritmom, oscilirale i postupno rasle do razine buke – koja se sinoć, zanimljivo, nije mogla nazvati zaglušujućom. Ipak, bilo je dovoljno ponavljajućih figura i ritmova koji su rasli do snažnoga i neodoljivoga efekta vibracije zvuka; dok se Šiška tresla, vibracije su prožimale tijelo, svjedočeći o fizičkom i psihološkom utjecaju njihovih zvučnih manipulacija. Publika je bila potpuno predana –pognutih glava, zatvorenih očiju, tijela koja se polako njišu, svi uvučeni u istu struju, u neki oblik zajedničke transcendencije. Pljesak koji je uslijedio bio je ispunjen strahopoštovanjem i zahvalnošću.
Nakon ovakvog koncerta, Girina najava s početka teksta možda bi i pobudila osjećaj melankolije, no razgovor s Hahnom na tu temu, popraćen njegovim šaljivim komentarom kako više nisu u šezdesetima, potvrđuje tezu da će nas uskoro iznenaditi nečim novim i nepredvidljivim. Ako je ovo doista kraj jedne inkarnacije Swansa, onda su je sinoć ispratili onako kako su i živjeli – kroz zvučnu katarzu koja istodobno razara i iscjeljuje.
