Days N' Daze u Klaonici - ako ih voliš, obožavaš ih
30.08.2016. 09:30
Šećući gradom prošloga petka, susreo sam dosta ljudi koji su došli na koncert. Bilo ih je iz Ravne Gore, Rijeke, Karlovca, Splita... Rekao bi čovjek da se radilo o Peppersima na hipodromu ili Bieberu u Areni. A kad ono, "samo" Days N' Daze u Klaonici. Mirisalo je sve na to da će se raditi o jednom malom velikom koncertu, baš kao što je Days N' Daze jedan mali veliki bend. Jer, u zadnjih su par godina stekli dovoljno popularnosti da su možda mogli svirati u Vintageu, Močvari, ili barem Mediki. Ne, ostali su dosljedni underground estetici i posjetili najopskurniju moguću lokaciju – spomenutu staru Klaonicu.
Dok je do prije par godina tamo bilo pokušaja okupljanja svakojakih kreativnih snaga i stvaranja raznih prostora za tulume i koncerte, sad je, koliko je meni poznato, sve ostalo na ogromnoj količini mračnog i zapuštenog prostora i jednom skrovitom (ne stvarno, 'ajde nađi ga ako ne znaš gdje je) skvotu koji, eto, sporadično organizira koncerte. Mjesto s vrlo posebnim duhom i vibrom, teški underground. Plejs kao stvoren za naše junake – prljave, krezube, dlakave pijance iz Teksasa. Jedni od onih ljudi koji izgledaju kao da su na vječitoj turneji čije postaje obilaze tako što krišom uskaču u vagone teretnih vlakova i tamo se skrivaju u sijenu.
Iako je prosječnom glazbenom konzumentu još uvijek prva asocijacija na folk punk Flogging Molly ili Gogol Bordello, s druge strane "velike bare" se već unazad desetak godina ozbiljno zakotrljala jedna malo drugačija priča. Bendovi poput Blackbird Raum, Mischief Brew ili Hail Seizures, te naravno naših prijatelja iz Days N' Daze, rade dozlaboga iskrenu, prizemnu i srčanu varijantu akustičnog folk punka koji svoje korijene vuče iz countryja, bluegrassa, pa i protestne glazbe šezdesetih. Iako će određena količina pravovjernih irokeza vjerojatno posprdno odmahnuti rukom na činjenicu "što sve danas prolazi pod punk", valja istaknuti kako je glazbena rudimentarnost u kombinaciji s DIY i lo-fi politikom te tematikom koja je redovno obilježena nekom vrstom borbe (bila ona za anarhiju, ljudska prava, zaštitu okoliša...) ono što tu muziku u očima potpisnika ovih redaka čini i te kako punk. I i te kako zanimljivom, dakako.
Da nisam jedini koji tako misli, dokazuje i zbilja sasvim brojna hrpa ljudi ispred Klaonice te večeri. Igrao se stolni nogomet, prepričavale se ljetne dogodovštine i pilo se s članovima benda. Pritom se određena količina pučana osjećala kao da je na krovu svijeta. Da, izgleda da Days N' Daze nema casual fanove. Ako ih voliš, obožavaš ih. Dokazalo se to još više jednom kad je koncert počeo. Naime, ne događa se baš često (a pritom hoću u biti reći da se vjerojatno nije dogodilo nikad) da jedan američki punk bend dođe na svoj prvi koncert u Hrvatsku i da u Klaonici pola ljudi razdragano naizust pjeva sve stihove. To se, koliko god bilo zgodno, pokazalo i malo otegotnom okolnošću. Čisto zato jer nije bilo mikrofona, uopće, nigdje. Tako da se, ako se baš nisi nagurao u prvi red, bend i nije nešto mogao čuti od pustog publičnog entuzijazma. No, ta šašava okolnost kao da je prisutne dodatno razgalila, tako da je atmosfera cijelo vrijeme bila onako rubno ekstatična. Članovima benda je to valjda bilo drago, ali oni su ionako preveliki kuleri da bi nam to dali do znanja. Jedino je mala Whitney Flynn (inače kolovođa i začetnik benda zajedno s gitaristom i vokalom Jessejem Sanderasom) cijelo vrijeme nešto prigovarala i lajala, ali ostaje dojam da je to prije zato što je takav malo čangrizaviji tip osobe nego što smo joj se mi naročito zamjerili.
Ona svira i trubu i ukulele. I dere se. Baš kao i Jesse, on se isto napuklim glasom dere iz petnih žila, više nego što pjeva. Uz njih je tu Megan na washboardu i Geoff koji roka nekakav improvizirani bas na jednoj žici (koja to uopće nije) za kojeg naknadno saznajem da se zove gutbucket. Kombinacija je to glasova i instrumenata pred kojom čovjek teško može ostati neimpresioniran. Jednostavno su preopipljivi, preintenzivni da se čovjek ne bi osmjehnuo i prepustio se. I svi smo to uradili, svi smo bili Days N' Daze s njima. Pa čak i oni koji su neku pjesmu prvi put čuli, na drugom refrenu su ju već urlali iz sveg srca. Stvari su većinom, koliko sam uspio razaznati, bile s njihovog hvaljenog albuma Rogue Taxidermy iz 2013. godine, istog onog koji ih je i vinuo do tog statusa da diljem Europe imaju masu zagriženih fanova zbog kojih cijela ova dugotrajna turneja ima toliko smisla. U drugom dijelu giga su napustili mini stejdž i time eliminirali i onu zadnju jedva primjetnu barijeru koja je dijelila "njih" od "nas". Vrlo je lijep osjećaj u tim trenutcima bio gledati sve te ljepljive zajapurene ljude u alkoholnom zanosu kako rade ljubavni obruč oko benda i urlaju neke introspektivne mudrolije kao da im o tome ovisi život. A možda i ovisi, tko će ga znati? Mislim, ovo je onaj tip muzike koji ti umije, prije svega zbog svoje prizemnosti s kojom se toliko lako poistovjetiti, posložiti dosta stvari u glavi, usaditi snagu za dalje, možebitno te i malo podići s dna.
Žao mi je što na našim prostorima još uvijek i nema nešto ovakvih bendova. Jer potrebni su. Ako ništa, siguran sam da će majstori iz Days N' Daze kući otići s izvrsnim dojmovima (a možda i s par dolara plusa?) koje će onda prenijeti pobratimima i kolegama te ih na taj način ohrabriti da i oni nabace te đireve po Europi malo češće. Mi smo tu, čekamo.
