Belly Hole Freak u Močvari – Kad sirovi blues zagrmi iz jednoga čovjeka
01.07.2025. 14:52
U sklopu programa „Začarana Močvara“, zagrebački klub je sinoć, 30. lipnja, ugostio pravoga ekscentrika talijanske underground scene – Belly Hole Freaka, jednog od onih izvođača koje teško zaboraviš, a još teže definiraš. Pravo ime mu nije važno; važan je dojam – a on je bio snažan, sirov i neodoljivo zabavan.
Jedan čovjek. Deset instrumenata. Stotinu decibela. Tisuću emocija. Tako bi se ukratko mogao opisati nastup talijanskoga multiinstrumentalnog čudaka Belly Hole Freaka u zagrebačkoj Močvari.
Čovjek iza pseudonima izgleda kao da je sišao s albuma Toma Waitsa i odlučio zapaliti sve što se dalo zapaliti – gitarom, nogama, vokalom i izrazom lica koji je neprestano oscilirao između manične ekstaze i dječačkoga oduševljenja. U isto vrijeme udara stomp kutiju, svira gitaru, zvecka gležnjevima, lupa po činelama, pjeva u megafon i svira kazoo. Neki bi rekli da je previše. On bi rekao – taman.
Najviše fascinira njegova perkusivna mašinerija pod nogama. Stopala mu nisu samo sredstvo za održavanje ravnoteže, nego punopravni član benda. Lijeva noga udara po stomp boxu, proizvodeći duboki, udaraljkast bas-efekt, dok desna zvoni uz pomoć prikačenih tamburina i zvončića. U glazbenom smislu, hod po vodi. Ili barem po whiskeyju.
Ovaj „one man band“ iz Rima pretvorio je malobrojnu publiku u razdraganu i razigranu zajednicu s osmijehom do ušiju. Ne zna se je li publika plesala jer je bilo dobro ili zato što ih je glazba obuzela poput voodoo čarolije – a možda je to i isto.
Glazba? Blues za luđake. Ili, bolje rečeno – američki jug prerađen kroz talijanski temperament, s dozom improvizacijskoga punk-rock teatra. I da, nije to onaj klasični blues koji uljuljka i ulazi na jedno uho, a izađe kroz tužnu harmoniku. Ovo je adrenalinski blues, kaubojski rock'n'roll za one koji ne podnose dosadu. Svaka pjesma eksplodira crescendo završetkom, a produkcija zvuka tolika je da bi zakleo čovjek da na stageu stoji cijeli bend – a ne samo jedan, znojni, sretni čovjek.
Kad netko kaže „one man band“, prva asocijacija je klaun s bubnjem na leđima i harmonikom među koljenima. Belly Hole Freak je sve suprotno tome. On je dokaz da glazba još može biti iznenađenje. I da tijelo nije samo instrument – već čitava orkestralna postava.
Belly Hole Freak potpuno je razorio Močvaru svojom improviziranom verzijom „americana rock punka“ – žestoke eksplozije zvuka, zapaljenih pedala i zakovica na gležnjevima koje su lupale ritam. U trenutku kad se scena rasprsnula pod naletom njegove energije, publika je stala, plesala te zgrabila tu sirovu, autentičnu snagu umjetničkoga momenta. Emocija, kaos, trenutak. To se ne opisuje – to se živi.
Set lista? Ne postoji. Improvizacija je srce ove glazbe, a srce Belly Hole Freaka očito kuca u ritmu vlastite revolucije. U jednom trenutku tražio je i video improvizirane pjesme da mu ga se pošalje – što dovoljno govori o spontanosti večeri.
Publika (manje od 50 duša, uključujući par pasa) bila je šareno društvo koje je stiglo iz različitih razloga, ali je ostalo iz jednoga jedinog – jer nisu mogli otići. Prvi red je osvojilo par žena u transu, dok su klinci s roditeljima tumarali Močvarom u potrazi za čudom. I gle, našli su ga.
Prijateljska, razigrana, gotovo obiteljska atmosfera. A on? Nepretenciozan, šarmantan, srdačan. Nije tražio ništa – a dobit će sve jer glazba ovakve vrste ne oslanja se na set liste, menadžere i PR. Oslanja se na ljude. I na freakove koji s razlogom nose to ime.
Belly Hole Freak zabio je svoj stomp u srce Močvare i izašao kao tihi pobjednik večeri.
Freak? Apsolutno. Umjetnik? Bez sumnje.
