Chris Eckman u Močvari – Kad tišina progovori glasnije od riječi
16.05.2025. 22:39
Zagrebački koncert Chrisa Eckmana u Klubu Močvara, kojim je promovirao svoj posljednji album „The Land We Knew the Best“, bio je još jedan podsjetnik da su emocije najjači instrument, a tišina – najiskreniji odgovor publike. U nastavku pročitajte izvještaj s intimnoga akustičnog nastupa koji je spojio sve faze njegova stvaralaštva – i srca publike.
Sinoćnji (polu)sjedeći koncert u Klubu Močvara dočekao nas je u intimnijem ambijentu, nalik onome u Cankarjevom domu u siječnju ove godine, ali s drukčijim pulsom. Chris Eckman otvorio je večer sam – akustično, tiho, s „The Stopping-Off Place“, pjesmom The Walkaboutsa s albuma „Devil’s Road“. Bez pompe, bez efekata, samo hrapavi glas i gitara koja svira kao da diše. Dvorana je bila tiha, gotovo hipnotička, svaki ton u zraku visio kao da ga se ne smije prerano dotaknuti.
Ubrzo mu se pridružio Žiga Golob na kontrabasu, donoseći pjesmama s aktualnoga albuma „The Land We Knew The Best“ dodatnu dubinu i meditativnu snagu. Blaž Celarec pridružuje se na bubnjevima za „Stranger“, a u tom trenutku zvuk dobio je novi zamah – atmosferu koja vuče prema unutarnjoj dinamici i tihoj snazi trija koji komunicira bez viška.
Iznenađenje večeri bila je Jana Beltran – s vokalom i akustično-električnom gitarom, osobito u izvedbi „Buttercup“, gdje se njezino „gitarsko nadmetanje“ s Chrisom pretvorio u dijalog pun glazbene igre i poštovanja. „Genevieve“ je, očekivano, dočekana s oduševljenjem, kao balada koja u sebi nosi i samoću i pomirenje.
U odnosu na Ljubljanu, zagrebački koncert bio je siroviji, topliji, vokalno ekspresivniji – možda i zbog manje glazbenika, drugačije akustike ili osjećaja „domaće“ atmosfere koju je publika u Močvari spontano stvorila.
Publika, većinom one srednje generacije koje se sjećaju Chrisa iz dana The Walkaboutsa, slušala je pažljivo, s punim poštovanjem. Nije bilo zahtjeva za starim hitovima – ne zato što ih ne vole, nego zato što ih Eckman svojom dosljednošću i prisutnošću nikad nije napustio.
Zanimljivo je kako je i sam podsjetio da je već svirao u Močvari – 2021. promovirajući „Where The Spirit Rests“, a zadnji put smo ga gledali u Vintage Industrial Baru 2024. godine. No sinoć je to bio drugačiji susret – nakon koncerta Chris je ostao uz merch, razgovara, fotografira se, i to ne kao nedodirljiva glazbena veličina, nego kao netko tko voli svoju publiku i zna da ona voli njega.
Glazba koju je izveo nije tražila ni odobravanje ni pljesak – tražila je prisutnost. Njegov hrapavi glas, pun teksture, nosio je pjesme koje se ne trude biti ni tužne ni radosne. One samo jesu. One putuju – i vode slušatelja u krajolike čežnje, kontemplacije i unutarnje tišine.
Balade ne završavaju u očekivanoj katarzi, već se zaustavljaju na rubu, dajući dovoljno da nas pogode, ali ne i da nas pokore. To je ono u čemu je Eckman majstor – glazbena meditacija u kojoj ne trebaš ništa više nego zatvoriti oči i dopustiti osjećajima da te povedu.
Na kraju večeri, osjećaj nije bio samo da smo nazočili koncertu, već da smo svi zajedno dijelili tišinu, tugu, sjećanja i nadu. Bio je to susret s glazbom koja nas ne tjera da nešto zaključimo, već da – budemo. U vremenu kad je buka valuta svakodnevice, Chris Eckman u Močvari je pokazao da šapat, kada je iskren, nadglasava sve. Glazba nije vikala – ali je ostavila trag koji se neće izbrisati.
