State Champion u Močvari - divota od koncerta
25.11.2016. 17:33
Da. Često pomislim kako pišem previše ovih izvještaja koji po svoj prilici malo koga zanimaju, i kako bi bilo bolje da dio vremena koje provedem sastavljajući ih radije potrošim baveći se nekim aktivnostima koje bi bile puno svrsishodnije po pitanju ostvarenja životnih ciljeva. Ili barem onoga što bi oni trebali biti. I to je vrlo vjerojatno istina, vrlo vjerojatno. I zato mrzim koncerte poput ovog State Championa u Močvari ove srijede. Jer taman kad pomislim da ću se uspjeti dovesti do stadija da ne moram ići na nastupe bendova za koje nikad prije u životu nisam čuo, dogodi se ovakva ljepotica od koncertića koja će me opet natjerati da se prijavim za sve ikad. Jer nema ljepšeg osjećaja na cijelom svijetu nego kad ti neki sasvim nepoznati ljudi s drugog kraja planete uspiju izmamiti osmijeh na lice svirajući glazbu. Ono kad ih gledaš i jasno ti je da, osim što su dobri u tome što rade, oni u tome i beskrajno uživaju. Da ne biste mislili da je ovako emotivan uvod slučajnost, valja tu još napomenuti i to da se gig održao pod ingerencijom Indie emo naočale programa. I da je kao predsvirač (jer kako jedan čovjek može biti grupa?, lijepo vas molim) nastupio Petar Vranić.
Petar Vranić koji kad se lati gitare postaje Elephant and the Moon. To je ime koje na gradskoj kantautorskoj sceni postoji već nekih 5-6 godina, iako je momčiću tek 25. Prije nekoliko godina je imao određeni hype, ponajviše s divnom "The Night Is Catching Up With Me" (koju danas uglavnom više ne svira), ali se čini da je u posljednje vrijeme i on jedan od onih muških kantautora koji su u raspodjeli "slave", barem na domaćoj razini (jer nisam najsigurniji kako stvari funkcioniraju u susjedstvu po tom pitanju), izvukli dosta deblji kraj u usporedbi s Ninom Romić, Sarom Renar, Lovely Quinces, Irenom Žilić, Queen of Sabe i ostalim prominentnim singer-songwriter damama. Ne znam zašto je to točno tako, i ne znam koliko to Vranića muči, ali znam da je njegova glazba dovoljno dobra da može u najmanju ruku ići rame uz rame sa svima nabrojanima. Jer, da se ne lažemo, u cijeloj toj indie/pop/americana kantautorskoj priči nema ni nešto revolucionarno inovativnih tekstova ni bogznakako virtuozne svirke. I to je u redu, ni nije poanta u tome. Poanta je u tome, ili se barem meni tako čini, koliko tko umije prenijeti duše, emocije. A to je dakako vrlo subjektivna stvar, ne mogu o tome davati općenite sudove. Ali mogu reći da mene muzika Elephant and the Moon gađa. Osjećam ju, doživljavam i proživljavam. Uspješno me uvijek, kako kad ju slušam doma prije spavanja tako i na ovom kratkom nastupu, prebaci u taj neki spleenoviti i tužnjikavi, ali opet ugodni i topli (i američki, dakako) svijet. Zna kako biti emotivan bez zaziranja u patetiku i cviljenje, i tu vrlinu treba cijeniti. Svirao je ovdje za nas dvadesetak, svi smo stajali toncu u krilu. Odsvirao je 5-6 stvari, i još jednu na nikad lakše izazvanom bisu. I dobro da je, ta je bila najbolja. "Long Time Listener, First Time Caller" se vjerojatno zvala. Velim "vjerojatno" jer nije nigdje izdana, kao i ostale s ovog nastupa. Ubrzo će se navršiti četiri godine otkad je Petar objavio zadnji EP, a to je debelo previše vremena. Snimi li ubrzo nešto pa nabaci kakvu promociju, uvjeren sam da će nas se pojaviti više od dvadesetero.
State Champion je koncert otpočeo s krasnim introm od nekoliko divnih minuta koji se sastojao od namjernog uzrokovanja mikrofonije i stiskanja pedala. To me jako uznemirilo jer se još uvijek nisam bio oporavio od slično koncipiranog grozomornog nastupa benda The Telescopes na istom mjestu par dana prije toga, tako da sam zazivao sve svece u želji da ovi ne nastave u tom tonu. I hvala svetom Iliji, Andriji i Cvjetku, ovi zaista ubrzo počeše svirkom širiti evanđelje po countryju. I rokenrolu. U četveročlanom sastavu, glavna faca je naravno gitarist i vokal. Pristupa nam otvorena srca, šali se s nama (i ne odustaje iako ne dobiva feedback) i općenito ostavlja dojam lika kojeg želiš zagrliti dok pijete pivo i pušite joint. Sličnu auru i imidž ima i ostatak benda, što je činjenica zbog koje ih se može gledati i kao pobratime DIY folk punkerima ala nedavno viđenih Days'N'Daze, iako se muzički tek marginalno dodiruju. Mislim, ima tu i punkerskijih stvari, ima čistih country balada, ima i pokoja garažna dizalica, a sve skupa zvuči otprilike onako kako bi Bob Dylan zvučao da je rođen krajem osamdesetih. Zvuči iskreno, snažno, i nekako prirodno. Ako me razumijete. Kao da je točno to ona muzika koju trebaju svirati, bez greške i u ton sve onako kako treba biti. Bubnjar je veliki šmeker, vidiš mu na faci da ga žene vole, ima taj šeretski smiješak cijelo vrijeme. Basist valovite duge kose u havajskoj košulji vrijeme provodi headbangajući, što razveseljava poslovično suzdržaniju Indie emo naočale publiku. Jedino je ta djevojka na violini nekako ostala u drugom planu. Em ju svira dosta stidljivo i vidi se da nije neka majstorica, em ju drži usmjerenu prema podu cijelo vrijeme (čudno, da), tako da joj je onda u tom smjeru konstantno bio i pogled. Najbolja je bila kad bi pjevala back vokale, nije mi do kraja jasno zašto je to bilo tako rijetko. Kako im pjesme ne poznajem, tako vam ne mogu reći koje su sve svirali, ali vam mogu garantirati da su u tome jako guštali, unatoč tome što su na samom kraju svoje europske turneje. Velim, lagao bih kad bih rekao da je stanje u publici (koja je možda u nekom trenutku dobacila i do brojke od 40 duša) bilo ludo i nezaboravno, ali mislim da smo im dali do znanja da nam se sviđaju.
To da su nam se sviđali, to je neupitno. Usuđujem se tvrditi da je gotovo pa nemoguće da ti se ne svide ljudi koje gledaš kako se zaneseno osmjehuju jedan drugome za vrijeme pjesama. Odmah ti prirastu srcu. Naročito je to sve skupa imalo svoj klimaks na samom kraju bisa, kad su se sasvim spontano (obavijestili su nas kako to nisu napravili nijednom do sad na turneji) odlučili izvući roadieja iz publike, posjesti ga za bubnjeve, i odrokati obradu pjesme "Dead Flowers" Rolling Stonesa, koja se toliko savršeno uklopila u to mjesto i vrijeme da sam poželio da traje zauvijek. Divota.
