Mračni Tales of Murder and Dust posjetili Močvaru
14.06.2016. 16:02
Jučer je u grad po prvi put došao Die Antwoord. Rasprodali su deveti paviljon Zagrebačkog Velesajma i znojnoj razularenoj masi priredili šou koji nikad neće zaboraviti. A možda i nisu, blefiram. Nisam naime bio na Die Antwoordu. Ne, dok su oni tamo dernečili, ja sam zajapureno vrtio pedale starog žuto-ljubičastog bicikla ne bih li stigao na svirku jednog sasvim drugačijeg benda, po svim mjerilima. Radi se o Tales of Murder and Dust, psihodeličnim post-rockerima iz Danske. Netom su izdali svoj drugi LP naziva The Flow In Between, pa su se malo otputili na promotivnu turneju, što da ne. Zagrebačka im se postaja zvala Močvara.
Kako sam vam već rekao da sam, a nije mi to običaj, biciklirao prilično brzo, u klub sam unišao cijeli uznojen i zadihan. To vam govorim zato što mi inače, u uobičajenim okolnostima, treba nekakvih 5 do 10 minuta nakon toga da dođem k sebi i ohladim se. No, Tales of Murder and Dust (kakvo šašavo ime, zar ne?) su me svojom mračnom i depresivnom melankolijom uspjeli ohladiti u roku 30 sekundi. Doslovno, fizički. Hvala im na tome. Šćućurio sam se na pod oslonivši se leđima na zid, pripalio cigaretu i pustio osjetilima da se razmašu.
Za vidjeti se nije imalo bog zna što. Klub je bio potpuno mračan i ispunjen gustim dimom, učinilo mi se da sam prepoznao par silueta ljudi koje poznajem ali sam procjenio kako nije trenutak da ih odem pozdravljati. Sa sigurnošću se moglo ustvrditi jedino da na svaka dva metra gori cigareta, što je prilično neobično za jedan klub u kojem je zabranjeno pušenje. Pošto sam prebrojao oko dvadeset tih krijesnica, a udio pušača u Hrvata je oko četrdeset posto, ne preostaje mi ništa nego da zaključim kako je na gigu bilo pedeset ljudi. Ni pogled na stejdž nije pružao mnogo dinamičniju scenu. Četvero ukipljenih suhonjavih ljudi (onako lagano heroinskog imidža) turobno nezainteresiranih pogleda usmjerenih u pod. Obučeni, dakako, od glave do pete u crno, što je predstavljalo gotovo pa smiješan kontrast njihovim nerealno svijetlim glavama. Tek su tu i tamo pogledali u nas i kroz zube istisnuli najravnodušniji "Thanks" koji sam ikad čuo. Ups, ovo treba u novi odlomak budući da izgleda kako prelazimo na auditivni aspekt.
Sviraju, dakle, tu jednu glasnu glazbu prošaranu shoegaze gitarama, psihodeličnim udarima s elektronikom vođenih klavijatura i repetitivnim bubnjanjem u najboljoj maniri ritam mašine. Nije to sve skupa ništa ni najmanje revolucionarno, sličnih bendova danas ima mali milijun. U Zagrebu smo od takvih u zadnje vrijeme mogli vidjeti npr. The Underground Youth i The KVB. A ni A Place to Bury Strangers im nisu bogznakako različiti. Ne navodim to kao ništa pokudno, po mom je mišljenju u redu svirati muziku koju voliš, pa makar bila lišena i najmanje originalnosti. Samo, Tales of Murder and Dust nažalost jučer baš i nisu izgledali kao da naročito vole to što rade. Ili možda samo ne vole ponedjeljke. Ali količina energije, volje i želje koje su uložili u cijelu stvar je stvarno bila ekstremno niska. Mislim, meni je jasno da je to darkerski bend gdje se ne očekuje od frontmena da divlja po pozornici, a od klavijturistice da svira solaže nogama. Ali postoji nešto što se zove aura, zračenje. Koje umije biti na visokoj razini čak i i kad je bend statičan i šutljiv. Jednostavno se osjeti u zraku ta neka kemija. Ovom prilikom od toga nije bilo ništa, osobno se ne mogu oteti dojmu da bendu jednostavno uopće nije bilo stalo. Što je šteta jer sviraju prilično kvalitetno, a i činilo se da im je malobrojna publika ipak pristupila s jednom dozom naklonjenosti i spremnosti da im se preda ako se ovi malo potrude.
Set lista, koja je bila sastavljena od cirka osam stvari, je većinom sadržavala pjesme s tog najnovijeg albuma, kako i priliči. Obavješteni smo kako ga imaju sa sobom, pa ako nam se sviđa kako zvuči da ga kupimo. Valjda tkogod jest. Kako god, u jednom je trenutku, nakon možda pola sata nastupa, klavijaturistica upala s informacijom kako je majstoru na gitari pukla žica, tako da će oni odmah prijeći na zadnju stvar... Dooobro... Tu je onda upala ona tipična desetominutna aranžirana ekstaza kad svi rokaju jedno te isto ali sve glasnije i glasnije sve dok na kraju u nekom polučučnju ne postavljaju instrumente na pod i još malo prčkaju po njima dok gaze pedale. Vjerujem da znate točno o čemu pričam jer nema tog shoegaze/noise benda koji koncert ne završava na taj način. Vratili su se se i na kratki bis, a onda brzim i odlučnim korakom otpirlitali u zapozorje nakon svega pedeset minuta nastupa.
Nastupa koji nije bilo loš, ali je sasvim sigurno mogao biti i bolji. Ovo je muzika koja ima mogućnost (na albumima joj to čak i uspijeva) vrlo intenzivno dočarati svijet duševne apatije i hladnoće, tumaranje labirintima beznađa, kupanje na obalama tuge, sunčanje na pomrčini sunca, jecanje na samotnom proplanku, i tako to. Nazovite to spletom okolnosti, ili kako god hoćete, ali Danci nas ovom prilikom nisu uspjeli do kraja uvući u taj svijet, tako da svoju misiju nemaju pravo smatrati baš potpuno uspješnom. Više tuge drugi put.
