Bezvremenski glas i tiha pobuna – Cécile, Jake i Abe, Meshell i jedna (ne)ugodna istina
06.07.2025. 20:08
Na prvoj večeri 66. Jazz Festivala Ljubljana, 2. srpnja 2025, pod otvorenim nebom Križanki, ugošćene su tri izvedbe koje su, svaka na svoj način, progovorile o glasu i njegovoj moći. Večer je otvorila američka jazz vokalistica Cécile McLorin Salvant, zatim su nastupili Jake & Abe, a kulminacija je pripala Meshell Ndegeocello i njezinom albumu „No More Water: The Gospel of James Baldwin“.
Trostruka dobitnica Grammyja, Cécile McLorin Salvant, vokalistica je koja precizno balansira između klasičnoga jazz vokala i kazališne interpretacije. U visoko stiliziranom nastupu pokazala je ne samo vokalnu virtuoznost, nego i gotovo glumačku sposobnost oblikovanja pjesme – od šapta do uraganskog trilera. Njezin repertoar bio je pun nesvakidašnjih izbora i metakomunikacije, a interpretacije odvažne i osobne.
Publika je u tišini pratila njezinu izvedbu, a najdojmljiviji trenuci došli su u dijalozima s njezinim glazbenicima, osobito s kontrabasistom Yasushijem Nakamurom, čije su solo dionice bile istinski biseri večeri. Njegovo fraziranje u dijalogu s Cécileinim vokalnim linijama bilo je jedno od najinspiriranijih glazbenih momenata večeri – toliko izražajno da su čak i oni koji inače ne prate jazz prepoznali emociju u čistoj formi.
Iako osobno neusporediva s energijom jazz velikanki poput Betty Carter ili Niny Simone, Cécile posjeduje iznimnu tehniku i vokalnu paletu koja se rasteže od baršunaste nježnosti do neugodnog oštroumlja.
Nakon nje, Jake & Abe – simpatični duo kojeg čine Jake Sherman i Abraham Rounds, ujedno članovi patećega benda Meshell Ndegeocello – priredili su set koji je kod jednog dijela publike izazvao oduševljenje i kolektivno pjevušenje, dok su drugi ostali ravnodušni na njihovu gotovo šablonsku emocionalnost i predvidljiv zvuk.
Njihov debitantski album „Finally!“ (2024) naišao je na hvalospjeve kritike, no uživo je to zvučalo više kao pokušaj rekreacije prošlih glazbenih magija nego stvaranje novih. Pa ipak, u njihovom je nastupu bilo trenutaka koji su odavali dojam iskrene posvećenosti grooveu. Njihova svirka djelovala je poput intimnoga jam sessiona u kojem magija funka, jazza i soula preuzima središnje mjesto, dok je publika dijelom s njima pjevušila refrene pjesama poput „It’s So Easy“ i „A Good Man is Hard to Find“. Shermanovo čarobno sviranje tipki i Roundsova precizna ritmičnost stapali su se u zvučnu avanturu koja je, u najboljim trenucima, djelovala bezvremensko i svježe – poput parne vremenske kapsule koja istovremeno bilježi i prošlost i sadašnjost.
Meshell Ndegeocello na pozornici nastupa bez želje za dominacijom. Isko ona vodi projekt, velikodušno ga dijeli s bendom, naročito s vokalistom Justinom Hicksom. „No More Water: The Gospel of James Baldwin“ (2024) snažan je glazbeni hommage Jamesu Baldwinu, u kojem tekstovi, glazba i snimljeni glasovi na slovenskom i engleskom jeziku iscrtavaju mapu iskustava crnačkoga identiteta, boli, ogorčenja, ali i otpora. U pjesmama poput „Hated“, „Eyes“ i „What Did I Do?“ otvorena je rana današnjega svijeta. Baldwinovi stihovi, poput: „We all exist in the vast and claustrophobic gallery of others“, nisu ostali zatvoreni u kontekstu rasizma. Slušajući ih, pred očima su se mogli pojaviti i prizori ratom stradalih zemalja, izbjegličkih centara, marševa mržnje i granica koje nas dijele.
Publika je Meshellin nastup dočekala u tišini i tako ga ispratila. Nije bilo kolektivne ekstaze, nije bilo pokreta, ali je ostalo nešto što se rijetko događa na koncertima – tiha prisutnost. Koncert se doimao kao procesija kroz povijest boli i otpora, gdje je svaki ton bio poput svijeće upaljene za one koji su pali u borbi. Meshell nije prigrlila mainstream, nije ugodna, nije glazbeni proizvod – i u tome je njezina najveća vrijednost.
Čak i kada su zvučale neosobno ili distancirano, sve su izvedbe govorile o osobnom i univerzalnom. O glasu i njegovoj moći da bude melem ili oružje, šapat ili krik. O tihoj pobuni koja zna da za istinu nije potrebna buka, ali jest hrabrost.
U stihu iz pjesme „On the Mountain“, Meshell (odnosno Baldwin) kaže: „And if I love you, I have to make you conscious of the things you don’t see“. Taj stih može stajati kao poruka cijele večeri – često ne vidimo jer ne želimo. Glazba, kad je ovako hrabra, može nas nagnati da otvorimo oči. Makar i na tren.
