Toni Starešinić – Eksterminator ‘81: Jazz strip za buduće androidske generacije
25.05.2025. 00:21
Festival „Glazba za osviještene uši“ u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži u Pogonu jedinstvo 23–24. 5. 2025, koji spaja ekološku svijest s glazbenim eksperimentom, ne nosi slučajno to ime – riječ je o ušima koje znaju slušati, koje se ne boje izazova i koje ne traže melodije da im se udvaraju, već da ih prodrmaju, što je učinio i Toni Starešinić projektom „Eksterminator ‘81“ 24. 5. 2025.
Festival „Glazba za osviještene uši“? Više od toga – glazba za budne duše, za one koji znaju da jazz nije žanr, nego pitanje: „Što ako?“ A Toni Starešinić, „Eksterminator ‘81“ i njihovi saveznici ne nude odgovore. Oni su koncertom ponudili zvučne svemire u kojima odgovori možda i nisu potrebni.
U šatoru koji više priliči ludističkom laboratoriju nego glazbenoj pozornici, Toni Starešinić je predstavio „Eksterminator ‘81“ – projekt koji je više stanje uma nego bend, više putovanje kroz osobnu zvučnu galaksiju nego retrospektiva.
U tom šatoru Toni Starešinić sa svojim projektom „Eksterminator ‘81“ nije samo predstavio presjek vlastite karijere – on ju je rastvorio, razmontirao, rekontekstualizirao i ponovno oživio, kao što Enki Bilalov junak prenosi vlastiti um u stroj. I Starešinić u ovom projektu radi ono što Bilalovi junaci često pokušavaju: spasiti čovječnost u svijetu koji miriše na silikon i distopiju.
Starešinić, uz trubača Andreja Jakuša i bubnjara Janka Novoselića, s kojima dijeli više od petnaest godina glazbenih dijaloga, otisnuo se na improvizirani let od Mangroove i Chui do Zmaja Orko Star i solo albuma „Survival Kit“. Set lista bila je svojevrsni autobiografski mozaik – i to ne samo kronološki, već energetski. U sklopu festivala „Glazba za osviještene uši“, Toni Starešinić otvorio je koncert nesvakidašnjom skladbom u kojoj su zasvirale biljke – doslovno. Uz pomoć tehnologije koja detektira biljne impulse i pretvara ih u zvuk, „Biljna simfonija“ bila je hommage prirodi, koji je spojio free jazz, hard pop i šapat flore, ali i uvod u ono što slijedi: futuristički, energijom nabijen presjek Tonijeve karijere u kojoj je svaki segment donosio vlastitu mikrokozmičku eksploziju.
„Escape Route“ je tako bio put bijega kroz prog-rock pejzaž i chill-out oazu, dok je „Sanctuary“ odzvanjao poput misaone molitve za techno-duhovnike. „Conqueror Worm“ pokazala je kako stripovska inspiracija može postati zvučna ofenziva – snažna, ali ne i bučna. „Punch“ i „Riding Rocket“ bili su audio ping-pong dvaju raspoloženja – od teške groove mašine do rocket-launch euforije. E, to je već bio dio svemirske mitologije. Kad Starešinić i Novoselić krenu zajedno, vrijeme više ne postoji – samo ritam i pokret, samo truba koja iz Jakuševih pluća izlazi kao solarna oluja.
Iako je riječ o instrumentalnom koncertu, doživljaj je bio verbalno gust. Svaka dionica govorila je za sebe: o tehnološkoj slobodi, o tjelesnoj energiji, o duhovnoj nadogradnji kroz zvuk. Ako bi se glazba mogla opisati kao misaoni eksperiment o budućnosti ljudskosti, „Eksterminator ‘8“1 bio bi dokaz da emocija i tehnologija nisu nužno suprotnosti.
„Eksterminator ‘81“ je više od koncerta – to je fuzija znanosti, nostalgije i zvučnog istraživanja u kojem se improvizacija ne shvaća kao rizik, nego kao iskonska potreba. A Starešinić nije svemirski komandant – on je kroničar frekvencija koje još nismo naučili slušati.
Na koncertu na kojem su biljke pjevale, a instrumenti pričali stripovske priče, pokazalo se da jazz nije ni mrtav, ni dosadan, ni „za odrasle“. On je i dalje prostor slobode – onaj koji može očarati i velike i male, bez potrebe za objašnjenjima. Dovoljno je da vibriraš zajedno s frekvencijom i – ako imaš sreće – upoznaš nekoga poput Tonija Starešinića da ti pokaže kako izgleda glazba kad prestane biti samo zvuk, a postane svemirski jezik.
U šatoru u kojem su biljke proizvodile glazbu, a instrumenti komunicirali bez riječi, činilo se kao da smo svi – publika, glazbenici, zvuk – povezani nekom nevidljivom mrežom frekvencija. Nije bilo važno razumijemo li svaku notu. Bilo je dovoljno osjetiti – da je jazz, kada se svira ovako, prostor koji pripada i odraslima i onima koji to tek postaju. I možda – samo možda – androidi ipak sanjaju… ali o klavijaturama koje vode do zvijezda.
