Kries – Logos u zvučnom zidu
16.02.2026. 03:05
Koncert Kriesa 29. siječnja 2026. u Vintage Industrial Baru primjer je kako suvremeni glazbenici integriraju narodne motive u svoja djela. Iako moderne interpretacije tradicijske glazbe zadržavaju osnovne melodijske strukture tradicionalnih skladbi, one također uvode značajne inovacije u aranžmanu i instrumentalnom dizajnu.
Postoje bendovi koji čuvaju tradiciju i oni koji je aktiviraju. Kries pripada potonjoj vrsti. Njihova glazba ne rekonstruira prošlost – ona je koristi kao energetski rezervoar.
Nastup grupe Kries pokazao je da je bend ušao u fazu u kojoj mu trans više nije potreban kao oslonac. Umjesto ritualne zatvorenosti, ostvarena je otvorena, nasmijana i svirački iznimno sigurna večer.
Ovom je prilikom zvuk bio otvoreniji, brži, gotovo elastičan. Aranžmani su diskretno izmijenjeni – više elektronike, jasnije definirani ritmički impulsi, precizniji slojevi unutar teksture. No to nije bio bijeg od tradicije, nego njezino ubrzanje.
Kries je već godinama prepoznat kao projekt koji tradicijsku glazbu ne tretira muzeološki, nego kao živi organizam. Gajde, diple, lijerica i frule (Andor Végh, Ivo Letunić) i dalje su nositelji zvučne dramaturgije, ali sada pulsiraju uz sekvencirane podloge i električne slojeve koji stvaraju suvremeni okvir.
Električna gitara (Erol Zejnilović), bas (Konrad Lovrenčić), bubnjevi (Ivan Levačić) i udaraljke (Krešimir Oreški) stvarali su slojeviti „zvučni zid“, ali – što je ključno – taj zid nije bio mutan. Aranžmanski je bio precizan, transparentan i dinamički kontroliran. Dobivena je transparentna arhitektura u kojoj se svaki instrument mogao razaznati. Upravo je to znak zrelosti – nije nužan kaos da se proizvede snaga.
Elektronika nije prekrivala, nego strukturirala. Taj „hibridni setup“ sa sekvencerima i analognim sintesajzerima nije zamijenio tradicijske instrumente, već im je dao daje suvremeni puls. Rezultat je bio osjećaj ubrzanja bez gubitka identiteta.
U središtu te arhitekture stajao je Mojmir Novaković. Njegov glas više nije bio samo vokalna dionica, nego os oko koje se sve okreće. U akustičnom smislu, riječ je o izraženom „formantu pjevača“ – sposobnosti da glas frekvencijski „pliva“ iznad gustoga instrumentalnog spektra. No tehničko objašnjenje ne iscrpljuje fenomen. Novakovićev vokal, pjevan „iz trbuha“, s godinama je postao snažniji i sigurniji, ali i mirniji. Više ne priziva, nego vodi.
Ne zaziva, ne imitira arhaične ekstaze, ne „glumi“ obred. Stoji čvrsto s osmijehom koji nije poza, nego stanje. Ako se uopće mora posegnuti za filozofijom, onda je to prijelaz iz dionizijskoga u apolonsko. Iz transa u jasnoću. Iz ritualne napetosti u svjesnu radost.
Pod uvjetom da je trans dionizijski moment – gubitak sebe u ritmu – ovaj Kries naginjao je apolonskom – jasnoći, redu i radosti. Mojmir s raširenim rukama i stalnim osmijehom nije gradio distancu, nego inkluzivnost. Iz transa u suvislost. Iz ritualne napetosti u svjesno zadovoljstvo.
U prostoru Vintagea zračio je čistom prisutnošću, utjelovljujući figuru koja nudi utjehu i „zagrljaj“ kroz zvuk. Postao je „primus inter pares“ – prvi među jednakima – netko tko ne stoji iznad publike, nego unutar nje.
Set lista – od „Sve vam zdravo“ i „Zelene lipe“, „Lepi Juro“, „Selo na okuke“ do „Javora“, uz energični bis sa „Zumbom“ – bila je dramaturški promišljen. Gradila je ritmičku i emocionalnu eskalaciju kroz asimetrične obrasce i ostinata – karakteristično za slavenski prostor. Ritam je bio motor, ali ne divlji, nego kontroliran. Oreški je precizno dozirao eruptivnost; Levačić i Lovrenčić držali su konstrukciju čvrstom; gitara je rezala kroz slojeve poput suvremenoga kontrapunkta.
Zatim – tišina.
A cappella završetak s novom pjesmom „Zasjalo nebo zvizdama“ bio je trenutak koji je redefinirao večer. Nakon elektroničkoga naboja i kompresije maloga prostora Vintagea, tri ljudska glasa (Mojmir Novaković, Andor Végh, Ivo Letunić) ogolila su samu srž. Bez oslonca, bez pojačanja, bez zida. Taj potez bio je više od estetske odluke – bio je filozofski.
U tom trenutku postalo je jasno zašto tradicija opstaje. Ne zbog spektakla, već zbog esencije. „Zasjalo nebo zvizdama“ poništilo je linearno vrijeme svakodnevice i vratilo publiku u ciklički, mitski prostor zajedničkoga disanja. Tri glasa koja su utišala pretrpanu dvoranu nisu bila folklorni efekt, već demonstracija da zajedništvo ne treba tehniku kako bi funkcioniralo. U svijetu tehnološke prezasićenosti, djelovalo je gotovo subverzivno.
Slavenska tradicijska glazba, s modalnim ljestvicama, melizmima i asimetričnim ritmovima, oduvijek je bila vezana uz ciklus – godišnji, životni, kozmički. U modernoj interpretaciji ona je postala most – između ruralnoga i urbanoga, arhaičnoga i digitalnoga, kolektivnoga pamćenja i individualnoga iskustva. Ti obrasci nisu bili relikt, nego temelj za sinkretizam. Kries je tu ravnotežu održavao bez patetike. Pokazao je da tradicija opstaje ne zato što je sveta, nego jer je funkcionalna. Ona je komunikacijski kod koji se može prilagoditi novim okolnostima bez gubitka identiteta. Elektronika nije bila ustupak suvremenosti, nego alat. Gajde nisu bile artefakt, već argument.
Ukoliko je postojala neka „poruka“ večeri, onda je to bila radost. Tradicijska glazba nije samo tugovanje ni obred; ona je slavljenje života. Ako postoji nešto duhovno u ovoj glazbi, onda je to svijest o strukturi. O tome da ritam može organizirati vrijeme, da glas može uspostaviti red unutar gustoće, da tradicija može biti suvremena bez ironije. Ovaj Kries ne treba mistifikaciju ni floskule o šamanizmu. Dovoljna im je precizna struktura, snažan vokal i svijest o tome da baština nije relikvija, nego živi organizam.
Koncert u Vintageu nije bio bijeg u mit. Bio je afirmacija prisutnosti. Kries je bend koji je iz faze ritualne hipnoze prešao u fazu glazbene zrelosti – i pritom zadržao dušu. To je, u svijetu preopterećenom signalima, možda najradikalniji čin.
