Koncerti

Vip Zagreb Jazz Festival - Cassandra Wilson @ Lisinski

Vip Zagreb Jazz Festival - Cassandra Wilson @ Lisinski

[caption id="attachment_977" align="aligncenter" width="547"]Cassandra Wilson: Blue Light 'Til Dawn Cassandra Wilson: Blue Light 'Til Dawn[/caption]

Otvoren Vip Zagreb Jazz Festival

Sinoć je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog otvoren 10. Vip Zagreb Jazz Festival. Kao što smo prije koncerta mogli čuti od direktora festivala, Dražena Kokanovića, i Mladena Pejkovića, predsjednika Uprave Vipneta, generalnog pokrovitelja ovog događanja, mnogo je razloga za slavlje. Osim jubilarnog izdanja Vip Zagreb Jazz Festivala, Vipnet obilježava svojih 15 godina što će proslaviti potporom organizacije 15 velikih jazz koncerata u Zagrebu sve do studenog.

Ovome nizu pridružila se zvijezda večeri, Cassandra Wilson, koja obilježava 20 godina od objave svog albuma Blue Light 'Til Dawn. Gotovo cijeli taj album izvela je na sinoćnjem koncertu u pratnji svog kvarteta koji čine Brandon Ross na gitari, Jon Cowherd na klaviru i orguljama, Lonnie Plaxico na kontrabasu i John Davis na bubnjevima.

Prije samog nastupa, desilo se nešto što mi je odmah pokvarilo doživljaj. Naime, fotoreporteri koji su se skupili ispred pozornice zamoljeni su da ne fotografiraju tijekom nastupa jazz dive inače bi se ona i bend mogli pokupiti s pozornice. Koji je točno razlog tomu, nije mi poznato, no takva je odluka sigurno organizatore, pokrovitelje i novinare stavila u iznimno neugodnu situaciju.

Nakon što su „pravila igre“ dogovorena, a razočarani fotoreporteri posjedali na svoja mjesta u dvorani, Cassandra Wilson je išetala na pozornicu s čašom vina u ruci i svoj nastup započela pjesmom „You don't know what love is“, standardom iz The Great American Songbook koji su Don Raye i Gene de Paul napisali za film „Keep 'Em Flying“.

Koncert je nastavljen s „Come On In My Kitchen“ Roberta Johnsona i s „Tell Me You'll Wait For Me“, točnim redoslijedom kao što su na albumu.

Na „Children of The Night“ bend si je dao oduška: John Davis se razigrao dinamikom i raznim ritmovima, a do izražaja je posebno došao Cowherd istovremeno svirajući klavir i orgulje. Brandon Ross je svirajući „Hellhound On My Trail“, još jednu pjesmu Roberta Johnsona, blues elemente rastavio kao generičku igračku i od njih napravio novu, samo svoju. Tijekom „Black Crow“ Joni Mitchell, John Davis je pokazao savršenu kontrolu dinamike i tempa (tko god kaže da bubnjari ne mogu tiho svirati trebaju poslušati ovog čovjeka) i svojim fluidnim, a istovremeno iznimno preciznim sviranjem, vjerujem, natjerao mnoge da se zapitaju svira li to čovjek ili kompjuter. Doista, Davisovo muziciranje je jedino što me do kraja koncerta održalo na životu.

Naime, kontraalt Cassandre Wilson mi je jedino radi boje zanimljiv, no nije mi pokazala svoj raspon. Uz to, dikcija joj je loša i jako je teško razumjeti tekst koji pjeva. Ukratko, puno vike nizašto.

Također, što se tiče aranžmana pjesama koji su drugačiji nego na originalnoj snimci (što je pogotovo u jazzu sasvim legitimno), veći sam fan što jednostavnijeg iznošenja osnovne teme pjesme na početku, dok ju varijacije kasnije mogu (i trebaju) razložiti koliko god glazbenicima odgovara. Bacanje u vrtlog raznih čestica bez jasne poveznice, odnosno poveznice koja je uočljiva tek uz vrlo pomno slušanje, smatram ne samo dosadnim i napornim, već mi cjelokupni doživljaj gura u sferu elitizma i ne samo radi crvenog tepiha koji je bio prostrt pred ulazom u Lisinski i mnogih naših zvijezda koje su se pojavile na sinoćnjem događanju.

Sve u svemu, nije moja šalica čaja. S obzirom na to da sam nakon koncerta, u prolazu, čula sličan komentar i jednog našeg istaknutog novinara specijaliziranog za jazz, očito nisam jedina.

Nadam se nekim drugim i drugačijim koncertima koji nas u budućnosti čekaju u Zagrebu u organizaciji Vip Zagreb Jazz Festivala.

Tekst: Ana Hotko

Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."