O glazbi i ljudima (3)
25.05.2014. 19:56
Treći glas od mene, nadam se ne i posljednji. Koja god vam motivacija bila za čitanje ovih mojih par redaka svaki tjedan, iskreno vam zahvaljujem, jer zbog vas, na dobrobit svih, isplati se ovo raditi. I kada se nešto radi sa srcem i motivacijom čistog stvaranja, nekako sunce uvijek malo brže izađe, dan uvijek traje malo duže, a sreća i svemir su uvijek nekako malo naklonjeniji. Zato gdje god da ste, i što god radili, radite to sa srcem.
Današnju kolumnu htio bih započeti s ljudima, tim nekim sretnicima koji su dobili šansu iskoristiti iskreni talent kako bi iskrenu poruku prenijeli masama. Tko su oni bili? Jesu li oni posebni? Ekstremno motivirani? I ono najveće pitanje - jesu li oni dostižni? Isplati li se u san toliko ulagati ako stvarno mislimo da su oni koji su uspjeli bili ili jesu posebni? Jer onda nikada ne znamo jesmo li mi posebni. Jesam li ja baš taj koji će uspjeti ostvariti svoje snove ili ću završit na glavnom trgu u raspravi s nekom izgubljenom dušom koja misli da će sve svoje probleme riješiti ako ode u Francusku, opljačka banku i vrati se ovdje s tim parama. Hoću li ja postati on? Istinita priča, sjedio sam na trgu minutu predugo i to se dogodilo. Ljudi, vani je zvjerinjak i ima jako puno ljudi kojima se mora pomoći i to se radi. Svakome tko je pomogao na bilo koji način, pa bar i mišlju, stradalima u poplavama, budite ponosni na sebe i nikada ne zaboravite da nam je to u pravoj prirodi – pomagati, a ne štetiti. Mali detour s teme, ali, nikada nije suvišno iskazati hvalu dobrim ljudima, jer treba nas sve podsjetiti dobro i debelo da zajedno možemo, ali sami smo sami.
I tko sam ja sad u svemu tome ako se usudim slijediti svoj san, uputit srednjak svima i reći „Ja znam kuda idem i kako ću tamo doći!“? Koje su mi šanse da taj san ostvarim? Kako ću završiti? Hoće li biti plakanja za faksom koji su mi starci rekli da upišem i završim? Igrati rulet, uzeti taj alat svoga stvaranja u ruke, što god to bilo i ići ostvariti svoj san ili se ušuškati u preostale niše sigurnoga života kroz obrazovanje ili druge načine i hraniti sustav koji ne dopušta potpunu slobodu čovjeku u zamjenu za koliko – toliko komforan život bez stresa? Ali taj će sustav zadirati sve dublje i dublje, dok nas doslovno ne stisne na dnevne boravke i jebeni Fejsbuk. Lajkaj mi kurac čovječe, ovo je ludnica.
Pa kako onda? Nadati se da ćemo pogoditi točno vrijeme kad naša glazba pogodi neki trend i onda ćemo se proslaviti i ne dopustiti si glazbenu evoluciju jer će nas biti strah od gubitka fanova? Meni se nekako čini da je to glupost. Istina je istina, iskrena glazba je uvijek kvalitetna i time slušana - as simple as that. Istina, onemogućeno je puno stvari, ali isto tako, za oglašavanje je omogućeno i jako puno. Svima vama vani koji drndate po gitarama (moj instrument, pa ono, nepotizam na djelu), hoćete li uspjeti? Znate li vi što to znači? To znači uzeti taj komad drveta sa žica koliko već hoćeš i unutar tih 24 ili 25 polja imitirati život, prenositi iskrenu poruku.
Postoji samo nekoliko pitanja koje si moramo postaviti. Što ja to hoću reći? Na koji način? Sviram li ono što sviram iskreno? I paf! Nema više problema s premalo sati vježbanja, sa zapinjanjem sweepova i uvođenjem pedeset i sedam tehnika u sviranje jer, ljudi moji, meni se čini da se, kad znam što hoću reći, nekako uvijek nađe prigoda, uvijek se nađe tehnika, uvijek se nađu riječi. Pitanje nije jesi li ti dobar. Jedino pitanje je - jesi li iskren. Glazbom se bavim jer me čini ispunjenijim, jer mi diže vibru, jer mogu na lak način po rifiću istresti ono malo straha koji pustim u sebe i liječim se time. Uspjeti znači biti sretan, sretan sam kad stvaram, a kada iskreno stvaram, nekako mi se čini da svemir uvijek da točno koliko mi je potrebno da se moj san nastavi. Nemate li i vi taj dojam? Nemate li i vi neki dojam da kada slijedimo intuiciju, nekako uvijek piknemo točno u sridu? Nekako nas intuicija uvijek vuče prema dobrome, a tjera od lošega, a opet, zbog odgoja, zbog prošlih trauma, sve se nekako izmiješalo i sada je vječno pitanje - pa što je jebena istina? Slušati sebe? Krenuti za svojom intuicijom? Osloboditi se svega onoga što mi više ne služi na putu prema tome da postajem bolja, ispunjenja osoba koja će kroz rad na svome snu uvijek pomagati drugome?
Jer opet, a možda sam preoptimističan, nekako mi se čini da svaki iskreni san, svako veliko civilizacijsko postignuće, uvijek je bilo na dobrobit svih, a ne samo nekolicine. Ili ući u sustav i za koliki-toliki komfor i navodni stress free environment omogućavati onoj nekolicini da postanu toliko gladni moći, žedni novca i željni dobara dok opet ne skupe sve. Ali nikada to ne ide mirno, svaki krug se zatvara ratom i destrukcijom tako da još više zarade, a onda iznova, izgradimo nanovo! Yes We Can!
Neću previše u politiku, ovo je o glazbi i ljudima, iskrenoj glazbi i iskrenim ljudima, samo smo malo zaboravili da je populus taj koji je politiku iznjedrio i populus je taj koji je iznova bira. Zašto konstantno krivo biramo? Zašto je bilo potrebno da poplava i tragedija konačno pokažu pravo lice čovjeka? Kakav nacionalizam?! Vidio sam članak savršen naslova: „Kataklizma nacionalizma“! Nisu li naši vođe trebali raditi na tome da se to dogodi prije poplave? Možda bismo međusobno bili spremniji, možda ne bi do toga ni došlo. Puno je tu „možda“. A opet, sve se čini tako logično, ali svi smo tiho i polako sheramo na fejsiću zadnje slike sa subotnjeg izlaska, selfie for the win! Treba li svaki put poplaviti da shvatimo da nema neprijatelja u svakome, a da će nam intuicija svaki put ispravno reći što učiniti? Svi smo to osjetili i svi smo toga svjesni, ali zašto se pobogu i dalje pravimo glupi i pametniji od intuicije?
Fotkaš? Super! Fotkaj iskreno, hvataj savršenstvo trenutka i omogući meni prijatelju, koji nisam bio tamo da ga proživim. Prenesi mi poruku koju imaš i daj ne idi u Konzum jer taj Todorić ima neki kompleks. Kad je bio mali, netko mu je sigurno ukrao neki kamiončić u pješčaniku i frajer zauvijek pokušava zamijeniti taj kamiončić. I sad dok on skuplja svoj kamiončić, žene mu na blagajnama rade za dva soma i sitno kuna. `Alo, ja sam sam, i s tim novcem ne znam kako bih preživio, a što je tek sa ženama s obiteljima? Meni se čini da taj gospodin nije shvatio da ima dovoljno za sve, koliko treba, kada treba, ali ne sve tebi, ne sada, i daj, za Boga miloga, pusti taj kamiončić!
Slikaš? Super! Slikaj iskreno, ono najbolje od sebe, ono što izlazi na platno a ti niti znaš odakle je došlo, ona iskrena i prelijepo čista kreacija. I daj, kad već to radiš, daj, nemoj dizat kredit za Reanult jebeni CLIO.
Hodam ja tako, kao pokušaj umjetnika i kritički osviještenog čovjeka i razmišljam. Na Trgu Jana Bosipa Belačića toliko banaka, toliko zgrada okupiranih s toliko banaka. Moje pitanje jest kako je moguće da kompanija koja ne proizvodi ništa, čak ni dobro koje je njoj na raspolaganju, može imati toliko posjeda? Toliko zgrada, toliko zaposlenih, tolike bonuse, tolike plaće? Hej, hej, pa ne čini li vam se da je to malo previše? Ne biste li radije htjeli u vlastitim bankama vidjeti vlastite ljude koji neće trebati sedamnaest kuća i dvadeset sedam automobila kako bi si nešto dokazali jer mu je neka malena, kada su prvi put spavali zajedno, rekla da ima malog pišu? Hej frende, pusti to, takav je kakav je, probaj s pumpicama i pilulama, ali ne vjerujem. Poslije svega nađi si Azijatkinju, to tako ide. Zaista, je li pošteno da oni koji su primorani dizati kredite isplaćuju kamate koje idu na štednju pojedinaca koji su taj novac čak i nelegalno zaradili? I onda ti koji drže novac nam sa svakom birokratskom zaprekom koje se sjete žele onemogućiti i naš mali dio slobode za koju su se naši roditelji borili? Hej, frende, pa ne ide to tako. I što sad? Samo godina dana apstinencije građanstva od kredita, i bla-eisen banke bi otpuzale natrag otkud su došle. Svijet se ne bi srušio, a mi bismo opet dobili opciju staviti ljude u banke koji razumiju da odjednom mogu živjeti u jednoj kući i voziti se u jednom autu.
Pjevaš? Odlično! Pjevaj iskreno i nikada neće biti krivoga tona. Stvaraj iskreno i daj izderi se ponekad malo na ljude koji zaboravljaju da ovo nije svijet opstanka najjačih, daj ih malo podsjeti da je smo kroz zajedništvo najjači.
Prijatelji moji, brzo će doći dan kada, ako nešto ne promijenimo, nećemo više imati toliko porođene djece koliko će ljudi netko morati pobiti da bi dokazao da je najjači. A zbog čega? Ego ga steg'o frende, ego ga steg'o…
Mirne vode na putovanjima, dragi moreplovci.
L.B.