O glazbi i ljudima (6)
23.06.2014. 09:31
Ušli smo u novi radni tjedan i možda sam baš simbolično sinoć toliko utonuo u probu s prelijepim ljudima da me glazba odvukla na jedno mjesto gdje nije bilo sranja, gluposti, malodušnosti, sebičnosti i laži i jednostavno sam zaboravio na kolumnu. Događa se i drago mi je da se dogodilo. Jedno od otkrivenja koje sam imao u zadnje vrijeme je da mi se duša najbolje napoji kada radim stvari koje me maknu iz dimenzije vremena i ograničenosti, koje me gurnu preko granice mene i kad ostanem samo ja, malo dijete koje se samo igra i uživa. Ja se igram s notama i slovima, a koje su tvoje strasti?
Novi počeci, nove odluke i novi puti i novih pet dana za poboljšati stvari, a sve mora krenuti od… mene. Sve mora krenuti od mene jer ako za trenutak pomislim da čovjek bez temelja može udariti temelje ičemu što će na bilo koji način nadići ovaj reinkarnacijski krug, zavaravam se. Možda zvuči pomalo pretenciozno, jer stvarne i trajne vrijednosti u umjetnosti, znanosti, sportu mogu postići samo oni rijetki i posebni. Pa tko meni daje za pravo voditi se mišlju da sam poseban? Ja si dajem to pravo, a trebao bi i ti i svatko ponaosob koliko nas ima na ovom nikako previše napućenom, ali jako napaćenom planetu. Zašto mislim da imamo to pravo? Jer nam je ono jedino dano! Jedno jedino pravo koje smo mi dobili rođenjem jest sloboda da istražimo koliko visoko možemo! A mislite li vi zaista da mi koristimo to pravo?
Što se od mene očekuje? Koje sam pripadnosti? Tko smo mi, a tko su oni? Tko mi je otac? Što moram učiniti da on bude ponosan, bez obzira na vlastite želje i ambicije? Tko mi je mati, što obitelj očekuje? Što društvo očekuje? Što profesori očekuju? Meni se malo vrti u glavi od tih očekivanja i sad kad pomislim da sam nekada hodao s time u glavi, uf, stvarno sam ovih dana sretniji čovjek! Sada hodam lakši i nije zahtijevalo godine meditacije, godinu Tibeta, i ohmmammanje od zore do sumraka (iako možda bude i toga). Ne, dogodilo se jer sam si postavio pitanje. Jednostavno pitanje. Luka, pa jebote mileni, pa tko si ti? Pa koja ti je funkcija? Pa jebote, pa što si to radio do sada od čiste zbunjenosti i nesigurnosti? Tko je u toj buci očekivanja, krivnje i podosta cuge stvaran? Gdje je onaj sretni lik? Lik koji se redovito vraćao s jutarnjim suncem u svoju špilju na spavanje nit' će biti dobar glazbenik, nit' dobar iscijelitelj, nit' dobar prijatelj, jer taj lik nije bio dobar čovjek. I to je bilo to. Raspad ega, raspad superega i samo čista ploča za vinuti se u zvijezde, tabula rasa, savršen «bypass» mehanizam za sva sranja koja sam najčešće sam izasrao i onda vječno vukao za sobom. Od tada? Bolji glazbenik, bolji pisac, bolji prijatelj, bolji sugovornik, jer cijelo vrijeme imam u glavi misao - kako bit bolji ja? Kako bit potpuno slobodni ja kako bi mogao ispunjavati svoje želje i time biti sretan čovjek koji nikada neće zaboraviti biti zahvalan, nikada neće biti ljutit, nikada neće bit sebičan i uvijek će radit na dobro sebe i dobro svih, ne samo pojedinih. Palo mi je pred neko vrijeme na pamet, find it, do it, love it, live it… I to je to, od kada sam našao svoju jezgru ispod svog tog mulja tijekom godina nakupljenog od loših iskustava i bullshit problema, problemi su rijetki, rješenja je sve više, a sunce stvarno malo jače baca zrake koje otkrivaju svakog dana sve više i više. A sve je krenulo sa pitanjem, Luka, pa jebote mileni, pa tko si ti? Prava pitanja stvarno ponekad oslobađaju.
Iduće pravo pitanje je bilo za mene: što je s tom glazbom? I bilo je zapravo prelijepo pitanje za odgovoriti samome sebi. Sviram i bavim se glazbom od malih nogu i uvijek je bilo na granici umjereno dobar ili relativno loš, ovisi s koje strane se gleda. I moram priznati, jako često je to bavljenje glazbom samo bio ego trip bez razloga, i zapravo, nisam više bio siguran u to što radim. Ali, odlučio sam otkriti izvor, onaj trenutak i osjećaj kad je prvi put Nothing else matters uspio zazvučat. Uzeo sam tu kutiju od drveta s nekoliko raspetih žica i nešto sjajnih pragova i samo krenuo. Malo pitanja o tonalitetima, malo pitanja o mjeri, malo pitanja o virtuoznosti, tehnici, držanju, samo prijenos vibracije koja je u meni preko instrumenta koji može doslovno te moje vibracije pretvoriti u slušne podražaje koje mogu doprijeti do drugih ljudi. Od tada se vodim načelom: ako su mi vibre dobre, svirka mi je dobra, a tehnika i umijeće, kad god je svirka iskrena, nije problem. I sada imam bend, obitelj u kojoj nema ega, ljutnje, prepirke oko dijelova, samo sloboda i međusobno povjerenje da smo svi svjesni da onog trenutka kad pomislimo da smo veći od glazbe, gotovi smo, show`s over. I dobra vibra se samo širi, pjesme teku, a sound je uvijek odličan.
Iduće pitanje za mene je bilo: faks, što s njim? Studiram zauvijek i u medicinskoj sam struci. I često, možda malo i prečesto dobijem osjećaj da mi tamo nije mjesto. Kompetitivni ljudi, umorni liječnici, ljuti pacijenti, novca sve manje, opresija, čemer i jad. I onda sam se iskreno zapitao, jesam li ja tamo potreban? Mogu li ja u toj struci izvući najbolje iz sebe i hoće li mi to okruženje omogućiti rast i razvoj na vlastitu dobrobit i dobrobit svih? I shvatio sam da sam kod kuće! Naravno da hoće, jer sam se podsjetio jednog dijela svoje iskrene prirode, navijanje za underdoga.Ako je netko u frci i naprosto svi realni parametri pokazuju da je gotovo, ja sam još uvijek ispred TV-a navijao za ekipu koja gubi u sedamdesetoj minuti s tri razlike. To mi je, valjda, davalo neku utjehu, jer ponekad stvarno the underdogs potegnu i osvoje sve unatoč izgledima, zbog srca, zbog vjere, zbog ustrajnosti.
Volim ljude, moram to priznati. Volim ih male, velike, mlade, stare, hrabre i uplašene, ljute i mirne. Pa kako onda ne bih volio istima pomagati? Volim njihove stvarno ponekad random priče na tramvajskim stanicama, na kolodvoru, u čekaonici, volim kako ljudi mogu gledati na stvari na milijun različitih načina, kako mogu imat milijun stavova, mišljenja, uvjerenja, kako mogu imati milijarde vizualnih raznolikosti. Sve je to meni u zadnje vrijeme prelijepo. I kada sam to shvatio, nisu više ispiti toliki problem. Jesu teški, ali ne toliko teški, i problem je zapravo - nestao. Ophođenje s kolegama nije problem, s profesorima je bolje nego ikad, tajnice u referadi u nasmiješene. U struci sam gdje ću dobiti priliku čuti više priča nego ikada i pomoć ljudima medicinskom uslugom i toplom riječi, i zapravo ću i kroz svoju struku uspjeti zadržat istinu o sebi, istinu o sretnom liku. Samo zbog jednog jednostavnog pitanja. Luka, jebemu, jel` taj faks za tebe?
I to je to, svaki dan je novo pitanje i shvaćanje da se do pravog odgovora dolazi samo ako se vrhunski i iskreno uživa tijekom traženja tog odgovora. Sve ostalo je bullshit i ne vrijedi niti Mrsićevih robovskih tisuću šesto. Ostavit ću vas s mišlju jednog mog profesora koji je rekao: „Nije dobar liječnik onaj koji zna najviše odgovora, dobar je onaj koji zna u pravo vrijeme postaviti prava pitanja.“ Nije dobar čovjek onaj koji misli da ima sve odgovore, nego je dobar onaj koji uvijek zna postavit prava pitanja. A prvo i najbitnije pitanje, bez kojega ostala nemaju smisla, jest pitanje izvora. Što me pali, u čemu se gubim, što me čupa iz svijeta i baca u svemir? Što sam radio zadnji put kad sam imao osjećaj da letim?
Mirne vam vode u novom tjednu, dragi moreplovci i zadržite mirne vibracije kroz vrućine i pljuskove…
LB
