Intervju

Ljudi iza scene - Aleksandar Dragaš:

Ljudi iza scene - Aleksandar Dragaš: "Ako sudnji dan nije naša svakodnevica, nenormalnost svijeta u kojem živimo definitivno jest"

„Spas od svagdana često leži u glazbi“, kaže Dragaš, a naš „svagdan“ iz proljeća i ljeta 2020. bio je sve samo ne normalan. "Pjesme u doba korone" zbirka je njegovih kolumni iz Jutarnjeg lista, svojevrsni odraz tog vremena, u kojem je tada aktualne teme i događaje povezao s kontekstom njemu odgovarajućih i dragih pjesama. Kako vrijeme „novog normalnog“ još uvijek nije završeno i dođe li ipak do najcrnjeg scenarija, na samom kraju knjige nalaze se 24 pjesme za 24 sata Sudnjeg dana nakon kojeg, reći će Dragaš, ostaje samo Keith Richards. Bio je to povod našeg razgovora.

Kako je nastala ideja za objavom knjige "Pjesme u doba korone”?

Dakle, Uoči lockdowna u proljeće 2020. godine uredništvo Jutarnjeg lista me svrstalo u "anti-korona odjel za užitak". Rekoše mi, ti si hedonist, daj ljudima nešto da se zabave. I tako smo tada u razgovoru došli do toga da svakog dana, kasnije je to ispalo malo drugačije što se tempa objave tekstova tiče, ispišem po jedan članak o jednoj od pjesama o rock & rollu, seksu, alkoholu, tu i tamo i o drogama; "beerdrinkingu and hellraisingu", kako bi to rekli ZZ Top.

Tada sam mislio da bavljenje vjerom, sociologijom, medicinom, ekonomijom i politikom ostavim drugima, no ubrzo sam uočio da mi je zanimljivo povezivati ove ili one pjesme i s tim temama. Ponekad bi mi na pamet pala neka pjesma koja bi me potakla da kroz novinski članak o njoj "obradim" određenu temu, a ponekad bi me neki, tada recentni događaj potaknuo da određenu pjesmu putem novinskog teksta o njoj utkam u svagdan kojim sam se bavio. Na ovaj ili onaj način pokušao sam reći nešto o nekom konkretnom događaju ili o odabranoj temi, ali i o samoj pjesmi i o autorima i/ili izvođačima koji stoje iza nje. To da u jednom članku pišem o (samo) jednoj pjesmi predstavljalo mi je i odmak od uobičajene prakse recenziranja albuma. Ponekad su te "pjesme dana" bile više, ponekad manje osobne, a koliko je ukoričenje tih novinskih tekstova u ovu knjigu imalo smisla, ostavljam na prosudbu čitateljima i kritičarima. Ipak, osim što sam i u tom posliću "ukoričavanja" uživao, učinilo mi se da je imalo smisla na jednu hrpicu staviti tekstove o ovim ili onim pjesmama kao odraz jednog jako čudnog, "novog normalnog" vremena iz proljeća 2020. godine, a koje u ovom ili onom obliku još nije završeno. Bilo bi idealno da sam s ovim i nekim drugim pjesmama tada mogao sastaviti i serijal radijskih emisija na ove i slične teme.

           

Kako ste gledali na zabranu masovnih događaja, u ovom slučaju koncerata, na početku pandemije, a kako gledate na to danas?

Rekao bih da je to, nažalost, bilo neizbježno u uvjetima u kojem se prvo o koronavirusu znalo malo, a potom smo naučili da se vraški brzo širi, pogotovo na masovnim okupljanjima u što spadaju i koncerti, pogotovo oni u zatvorenim prostorima. I danas gledam slično i nisam baš optimist jer mi se čini da će se koncerti u “full kapacitetu” moći održavati jedino uz predočenje potvrde o cijepljenju ili preboljenju Covida-19 te eventualno testu ne starijem od 48 sati. Uz to, nisam baš poklonik koncerata na koje možete “pustiti” deset ili dvadeset posto ljudi od onoga koliko bi inače stalo u neki klub ili dvoranu. Volio bih da se tvari počinju vraćati u normalu, ali nisam siguran koliko je to moguće bez cijepljenja. Mislim da je najbitnije a porpos koncerata gledati koliko se okolnosti vraćaju u normalu u Velikoj Britaniji zahvaljujući visokoj procijepljenosti njenih građana.

 

U mnogobrojnim se tekstovima referencirate na određene važne povijesne događaje. Smatrate li da se na neki način u pojedinim segmentima povijest ponavlja i, imate li dojam da je javnost nešto naučila iz povijesti ili ipak nije?

Povijest se definitivno ponavlja, a pogotovo u slučaju pandemije Covida-19 koja je usporediva s pandemijom “španjolske gripe” prije stotinjak godina. I “španjolka” je trajala nekoliko sezona i dolazila u nekoliko valova, a i tada su se propisivale mjere distance i ograničavanja masovnih okupljanja, pogotovo u zatvorenim prostorima. O tome smo mogli čitati kad bi neka današnja novina iz arhive “iskopala” neki tekst o pandemiji “španjolke”. Tada nije bilo cjepiva, no gripa je očito nešto drugačija bolest pa je minula sama od sebe. Danas o gripi ni ne razmišljamo, jer se možemo protiv nje cijepiti ili za nju imamo efikasne lijekove. Možda će i Coivd-19 nakon četvtog ili petog vala uminuti, no ako sad već imamo cjepiva i vidimo da cijepljeni puno slabije i bitno rjeđe obolijevaju od Covida-19, onda smatram da je uputno cijepiti se, kako bismo se što prije vratili u normalu pogotovo ako Covid-19 ne umine sam od sebe kao “španjolka” protiv koje tada nije bilo cjepiva.

 

Knjiga završava Vašom preporukom 24 pjesme za 24 sata sudnjeg dana, znači li to da imate pesimističan pogled na budućnost, ili je pesimizam i sudnji dan ironično naša svakodnevica?

I taj tekst je bio naručen od strane redakcije, a bilo mi je i zabavno sastavljati taj i takav popis pjesama. Uz to, nisam optimist jer me život više puta gadno lupio po glavi, najčešće ne mojom krivnjom, mada je bilo i toga. Sudnji dan možda nije još “na tapeti”, ali da je današnji svijet “normalan”, baš i nije. Tome svjedoče ne samo pandemija Covida-19 (neovisno o tome je li porijeklo tog virusa prirodno pa je virus “skočio” s neke životinjske vrste na čovjeka ili je taj virus umjetno stvoren pa je pobjegao ili je namjerno pušten iz nekog laboratorija). Nego i globalno zatopljenje (neovisno o tome koliko je čovjek utjecao na porast prosječne temperature), migracije zbog ratova, neimaštine i klimatskih promjena, sve veći jaz između super bogate manjine i sve većeg broja siromašnih, digitalna revolucija za koju još nije jasno koliko donosi dobrog, a koliko lošeg te bizarna ekonomija temeljena na dugovima za koje nije jasno tko će ih kako otplatiti i stagflacija koja nam zbog toga prijeti… Ako sudnji dan nije naša svakodnevica, nenormalnost svijeta u kojem živimo definitivno jest.

 

Koja Vam je pjesma (ili album) pružila najveću utjehu u pandemijskom ludilu?

Knjižica “Pjesme u doba korone” ne zasniva se samo na tekstovima i pjesmama koje volim, dapače ima u njoj i tekstova o pjesmama koje su mi grozne. Ipak ne bih niti jednu pjesmu iz te knjižice izdvajao kao neku u kojoj sam tražio utjehu. Zapravo, utjeha mi unatoč svemu oko korone nije ni trebala nego sam pandemiju, odnosno lockdown iskoristio da bih slušao i nešto drugo osim novih albuma mada sam revno činio i potonje jer novi albumi nastavili su uredno izlaziti. Imao sam više vremena za čitanje knjiga, šetnje s mojom kujicom Lajkom, gledanje dokumentarca i skandinavskih i britanskih krimi serija, kafenisanje na balkonu… Uostalom, izuzev neodlaske na koncerte, moja se svakodnevica nije drastično promijenila zbog pandmeije i lockdowna jer već 20 godina radim od kuće. Eto, manje sam, pogotovo navečer, sjedio po birtijama što i nije tako loše za moje zdravlje, a, često slušao ska, reggae, rocksteady, lovers rock i dub kompilacijske albume diskografske kuće Trojan.

 

Jeste li tijekom pandemije otkrili nekoliko novih regionalnih glazbenih imena koja su Vas oduševila? Ako da, koja su to i zašto?

Baš i ne jer nisam previše istraživao što je novoga u regiji. Nekako nisam imao interesa, a ono što je doprlo do mene, nije me oborilo s nogu pa teško da bih mogao izdvojiti neko novo ime.

 

Kakvo je Vaše mišljenje o online koncertima? Jeste li pogledali koji, odnosno virtualno prisustvovali kojem?

Pokušao sam, ali jednostavno me se nije primilo. Ne volim surogate ni koje vrste, a online koncerti ipak su, barem za moj pojam, samo surogat koncerata. Ne kažem da to nije imalo smisla, sviđalo mi se kako je Nick Cave uspio izvesti svoj samotnjački koncert u Alexandra Palaceu i iz tog nastupa izvukao koncertni film i potresno predivan live album bez publike. Malo tko je tako pametno od glazbenika iskoristio lockdown. “Koncerti” iz spavaće ili dnevne sobe, mada je u tome bilo simpatičnih pokušaja ili “nastupi” iz nekog kluba uz streaming nisu mi bili dostatno interesantni da bih se kačio za njih, ali zato mi se dopao “drive-in gig” Kawasaki 3p-a i još nekolicine bendova na parkingu zagrebačkog aerodroma. Žao mi je što sam zaboravio sa sobom ponijeti malo klope pa da od tog koncerta napravim piknik jer auto mi je mogao biti na tom nastupu i šank i stol i stolica, kad i ako mi se nije plesalo oko njega. Eto, “drive-in koncerte” bih uveo kao novu formu nastupa uživo.

 

Post-pandemijsko ludilo - kakva su Vaša predviđanja? Hoće li se glazbeni svijet vratiti na staro, hoće li se unaprijediti i postati bolji ili nam nema pomoći?

Glazbeni svijet će se definitivno vratiti na staro, samo je pitanje kada i uz koje (pred)uvjete, da ne ponavljam ono što sam već rekao o cijepljenju i potvrdama. S obzirom na to da se više živimo u virtualnom svijetu, nove pjesme i albumi mogu nesmetano izlaziti, a to se uredno događalo i za vrijeme pandemijskog ludila iz kojeg možda još nismo izašli. A što se tiče post-pandemijskog ludila, e tu sam skeptik. Mislim da je svijet sve luđi, ne samo zbog pandemije Covida-19, a i pitanje je koliko ljudska rasa ima vremena i prostora poboljšati i sebe i svijet, umjesto da otkližemo u kataklizmu. Vjerojatno sam dovoljno star da tu kataklizmu neću dočekati, no ovo paklenski vrelo ljeto, uz to sam čovjek koji se najugodnije osjeća na temperaturama između -10 i +10 stupnjeva celzijusa, bilo mi je dovoljno mučno da ne želim ni zamisliti kakav bi svijet i moj život bili da globalno zatopljenje ubrza u odnosu na dosadašnje ubrzanje. Hvala, ne. Onda bolje i radije “tu-tu-tu, nema nam pomoći”, da citiram stihove poučne pjesme “Smak svita” TBF-a.

 

Knjigu "Pjesme u doba korone" možete nabaviti OVDJE ili fizički u glazbenoj knjižari Rockmark.

dr.sc. Maja Trstenjak
dr.sc. Maja Trstenjak

Glavna urednica portala Sound Report