Uspješno prodavanje nostalgije u zagrebačkoj Areni
27.12.2017. 13:12
Je li Balašević ikad bio mlad? Pjeva on i priča o dogodovštinama koje su mu se zbile kad je bio dječak, o ljubavnim zgodama u mladenačkim danima, avanturama dok je bio u vojsci, ali priča o tome sa nostalgičnom distancom osobe kojoj su takve stvari nešto što može vidjeti samo u retrovizoru. Nema više ičeg ispred njega osim druženja s prijateljima, u kojima se sa smijehom prisjećaju nekih minulih događaja.
S obzirom da se radi o čovjeku u godinama, tako nešto (pa makar ga i godinama unatoč još svašta čeka u danima i godinama koje dolaze) ne bi trebalo biti odveć čudno. A ipak, pjesme koje već godinama i desetljećima pjeva utemeljene su u nostalgiji, obojane prisjećanjem na stare dane i "hej, sjećate li se kad je onomad": Nije ovo neka inventivna primjedba - njegovi fanovi (a i oni koji ga ne vole) dobro znaju što Đole nudi, kavansku atmosferu u kojoj samoprozvani dobrica prodaje ružičaste naočale jednostavnim pričama namjenjenim nepretencioznom zabavljanju okupljenih i povremenom tužnom, znalačkom uzdahu uz naručivanje nove runde. Kao prodavaču nostalgije i kolegijalnog kimanja glavom, Balaševiću zaista nema ravnog.
foto: Đorđe Balašević u Areni Zagreb, credit: Ana Miljanić
Problem se javlja ako dovodite u pitanje opću razumljivost "svima jasnih" narodnih mudrosti koje Đole, kao usput, nudi prijateljima (jer on nema publiku, njemu je jučer puna Arena bila ispunjena prijateljima). Ako ćemo prostački koristiti nepristojne riječi, Đoletova nostalgija je obojana nježnim tonovima patrijarhalnosti i cis-heteronormativnosti. U njoj se prisjeća Eurovizije na kojoj "žene nisu imale brade", odlaska na more na kojima je skakao na (standardno ružne, kaže, ali lake) Austrijanke i Nizozemke. Njegova nostalgija nije svačija nostalgija, pa makar ju takvom pokušao prikazati. Prisnost, toplina i dobronamjernost kojom se obraća publici-prijateljima u svojoj srži krije tradicionalista koji, zbog toga što nikome ne želi ništa lošeg (po nacionalnoj osnovi), ne uviđa da svojim pričama neizbježno prikazuje ljude koji također nikome ništa nažao ne žele kao Druge. Ali, onako, dobronamjerno. U šali.
foto: Đorđe Balašević u Areni Zagreb, credit: Ana Miljanić
No, ako spadate u dosta široku grupu ljudi koji se mogu pronaći u Đoletovim pjesmama i pričama, njegov koncert vam dođe kao susret sa dobrim starim prijateljem. Zagrebačka Arena nije najspretniji lokal za koncert koji zahtjeva intimnost kakvom Balašević pršti, a i ozvučenje se svojski trudilo otežati uživanje u pjesmama i pričama, nešto na što publika nije negativno reagirala, već sasvim suprotno - Arena je pjevala uz bend, vadila mobitele da tisućama zvijezda obasja dvoranu, plesala i veselo skakutala.
foto: Đorđe Balašević u Areni Zagreb, credit: Ana Miljanić
Pozitivno su reagirali na svaki tren maratonskog koncerta u kojem se pronašao i trenutak za odavanje počasti Ignacu Šenu, nedavno preminulom violinistu, što je Balaševića vidno rastužilo.
Malo tko je izašao nezadovoljan sa jučerašnjeg koncerta. Stari mornar je šarmirao i sa ležernim smiješkom pozdravljao ljude pričom i pjesmom, ali niti on niti njegova publika nisu onoliko otvoreni koliko si vole međusobno tepati. I u najmilijoj priči uvijek postoje Oni Drugi kojima se - dobronamjerno, naravno - moramo malo nasmijati.
Galeriju fotografija s koncerta možete pogledati OVDJE.
