Belfast Food @ Vintage Industrial Bar
14.03.2014. 19:18
Belfast Food - jedna odlična grupa
Pogledamo li u kalendar ovih dana, vidjet ćemo da se približavamo najpopularnijem irskom prazniku - Danu svetog Patrika. Ta činjenica znači samo jednu stvar, najpoznatiji hrvatski Irci spremni su spakirati svoje instrumente, odjenuti kiltove i, govoreći njihovim rječnikom, melodijama Irske i Kvarnera čeznutljivoj publici dočarati istinsku atmosferu Dana svetog Patrika. Upravo se to i dogodilo u četvrtak, 13.ožujka, u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Belfast Food doputovao je u metropolu u nepotpunom sastavu. U Zagreb su došli bez violinista zbog čega bi mnogi pomislili kako je njihov dolazak uzaludan, no momci iz Rijeke na to sve šaljivo su rekli: "Zapeo je negdje u snijegu." Bez većih problema angažirali su zamjenskog čovjeka na violini i besprijekorno odsvirali cijeli repertoar. Početak je bio najavljen u 21h, a kako postoji nepisano pravilo da koncerti gotovo uvijek kasne (ja to, valjda, nikada neću naučiti), tako je i ovo veselje krenulo tek oko 23h. U to vrijeme koncertna dvorana bila je već ugodno popunjena, a iščekivanje prave irske fešte osjećalo se na svakom koraku. Moram priznati da početak koncerta nije ispunio očekivanja jer, kada priželjkujete spektakularno otvaranje s nečime poput "The Irish Rover", a čujete nekoliko pjesama koje su vam potpuna nepoznanica, to vas malo razočara. Kretnje publike potvrdile su da takav dojam nije stekla samo moja malenkost. Klasik The Dublinersa, "Rocky Road to Dublin", bila je jedina poznata pjesma u uvodnom dijelu. Prekretnica koju je publika dočekala s odobravanjem i koja je zaslužna za pokretanje mnogih ljudi u dvorani bila je obrada pjesme "If I Should Fall From Grace With God". Tada se već moglo osjetiti raspoloženje koje vlada diljem planete sedamnaestog dana mjeseca ožujka . Netko je raširio veliku irsku zastavu, a pivo je, naravno, u mlazovima letjelo po ljudima. Ekipa iz Belfast Fooda počela je redati hitove iz autorskog arsenala što je konačno dovelo i do prvog "gužvanja publike" na pjesmi "Van iz grada". Ozvučenje i svirka bili su na visokom nivou i tu nemam nikakvih primjedbi. Uostalom, uloga benda poput Belfast Food ionako nije sviranje isprekidanih ritmova, promjena mjera i pozornog slušanja svakog takta skladbe. Jedna od njihovih važnijih uloga je da svakog ljubitelja irske folklorne glazbe natjeraju da pošteno razgiba svoje bokove skačući i plešući dok god oni ne kažu da je kraj. Kako se koncert bližio kraju repertoar je bivao sve poznatiji, a začudo, publike bijaše sve manje. Ne bih znao što je dovelo do tog čudnog fenomena jer meni je atmosfera postajala privlačnija i bolja. Takav stav nimalo nije uzdrmao ljude na pozornici koji su svakim tonom svojih raznolikih instrumenata prenosili pozitivne vibracije svima u dvorani. Nakon nešto više od dva sata svirke, hitom "Mate i Matilda", rasplesani Riječani pokušali su koncert privesti kraju, no publika im to nije dozvolila opetovano skandirajući: "Hoćemo još." Vratili su se i za kraj odsvirali još dvije skladbe. "Da si (barem) tu" naziv je zadnje pjesme sinoćnjeg koncerta (uz moju malu izmjenu) i te riječi najbolje opisuju ono što bih poručio svakome tko u četvrtak nije bio među auditorijem sve popularnijeg Vintage Industrial Bara. Tekst: F.K.