Kad glazba postane stanje – Bojan Z i umjetnost potpunog protoka
05.01.2026. 08:45
Glazbenik koji već desetljećima oduševljava europsku i svjetsku jazz scenu, svestrani pijanist i skladatelj Bojan Zulfikarpašić aka Bojan Z, ponovno je 17. prosinca 2025, nakon dvanaest godina, održao pijanistički koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Iako je zagrebačkoj publici poznat kao stalni suradnik Amire Medunjanin, suvremene interpretatorice sevdaha, Bojan Z daleko je više od toga – cijenjeni europski jazz pijanist, skladatelj i vrhunski glazbeni improvizator osebujnoga glazbenog izričaja. Svirao je 2005. na jazz.hr s Bojan Z Triom, a posljednji pijanistički koncert u Zagrebu održao je u duu s pokojnim Matijom Dedićem 2013. na Muzičkom biennalu u Hrvatskom glazbenom zavodu pod nazivom „Matija & Bojan face 2 face“.
Ovaj put u Maloj dvorani Lisinskoga nastupao je samostalno, prepušten tišini dvorane, neograničenoj slobodi improvizacije, a možda djelomično i očekivanjima publike. Povod koncerta bila je svojevrsna promocija posljednjega albuma „As Is“ (2023), ali i retrospektiva njegova djelovanja u XXI. st. („Xenophonia“ 2006, „Soul Shelter“ 2012, „Solobssesion“ 2001).
Bojan Z i klavir bili su solo na pozornici. Upravo se u tom obliku najjasnije vidi njegova sposobnost da stvara u trenutku, koristeći maštovitost i intuiciju bez ikakvih ograničenja. Pijanist prepušten samome sebi ili publika prepuštena pijanistu? Ovo drugo je izglednije; od prvih taktova, neovisno o (ne)ispunjenosti dvorane, njegova spontana interakcija s publikom, savršena ravnoteža s izazovom djela koja izvodi, kao i predanost i uronjenost u njih, predali su svu moć u „ruke“ glazbe, dok je izvođač u potpunosti bio stopljen s njome. Klavir i Bojan Z bili su isprepleteni u neraskidivu cjelinu, ujednačenoga pulsa, pri čemu je instrument predstavljao svojevrsni produžetak njegova tijela. Pritom se igrao konturama instrumenta kreirajući perkusionistički zvuk te udarajući žice kao da se vraća izvorima glazbene povijesti. Upravo je taj „prazan prostor“ Lisinskoga postao rezonantna kutija njegove dekonstrukcije klavira. Suveren i moćan u izvedbi, nazočan pri svakom taktu, no istodobno ogoljenoga kreativnog potencijala, njegova se glazba kretala između autorskih kompozicija i standardnih skladbi (Jimmy Rowles, Henri Texier, Duke Ellington), kao i između stvaralačke energije i odjeka poznatih melodija prožetih različitim utjecajima nudeći improvizacijski glazbeni diskurs bez ikakvih vremenskih ili rasponskih ograničenja. Kao što improvizacijom dijete unosi sebe u glazbu, glazbenik improvizacijom unosi dijete u sebe.
Osebujnost njegove izvedbe predstavljala je reprezentativan vrhunac Maslowljeve piramide potreba – samoaktualizaciju, pri čemu je proces dostizanja toga cilja karakteriziralo stanje zanesenosti, izazovi koji potiču na maštovitost, stvaranje i otkrivanje nesvjesnoga, poput protoka (flow) Mihalyja Csikszentmihalyija. I protoku i glazbenom ostvarenju svojstveno je omogućavanje glazbeniku da „izađe iz sebe“; kod protoka glazbenik postaje jedno s instrumentom ili skladbom, nema više svjesnoga „ja“ koje kritizira ili analizira, a dostizanjem samoaktualizacije ostvaruje se i puni glazbeni potencijal, dok glazba postaje autotelična.
Bojan Z svojom je virtuoznošću pokazao da improvizacija nije tek vrhunac Maslowljeve piramide, već i ciklus cjeloživotnoga napretka. Protok je dočarao dopuštajući glazbi istinsku sloboda duha i kretanja. Već objavljena izvorna autorska kompozicija ili standardna skladba ponekad su mu bile samo polazna točka, koja se kroz izvedbu mijenjala te bi u konačnici prerasla u novo djelo koje je nastavilo svoju „samostalnu“ egzistenciju. U trenucima vrhunske improvizacije, prestajao je biti pojedinac koji „djeluje“, već je postajao medij kroz koji je glazba tekla. Pri njegovoj improvizaciji, svaki odsvirani ton istoga je časa postajao temelj za idući jer Bojan Z intuitivno koncipira polazište svoga rada, kao i sveobuhvatni doživljaj skladbe, koju u sebi već čuje dok je pred publikom stvara. Upečatljivo je prezentirao da je umjetnosti poput igre – nesputana i nepredvidiva, nastaje spontano i uvijek je jedinstvena kao slobodna djelatnost koja slijedi vlastite unutarnje zakone. Sve navedeno pokazuje umjetničku zrelost unutarnjega djeteta Bojana Z, koje je izvor autentičnosti, spontanosti, kreativnosti i radosti te čini umjetnost igrom koja prelazi granice svega poznatoga.
Izvornost svoga glazbenog izričaja postiže sinkretizmom jazza, klasične glazbe, aktualnih glazbenih trendova, ali i sa suptilno doziranim folklornim utjecajima Balkana. Glazbeni tradicijski folklor nije bio primjetan na koncertu, što ne isključuje mogućnost da je Bojan Z jezgru njegova atoma, kao u procesu nuklearne fisije, podijelio i integrirao u neku od jazz improvizacija.
Upravo bi se autentičnost zvuka Bojana Z uklopila u Adornova stajališta o „novoj glazbi“, kojoj je težio nasuprot glazbi (uključujući jazz) kao proizvodu masovne kulture. „Nova glazba“ predstavlja odbacivanje glazbe kao konvencije; ona mora biti analitička i autonomna, teška i intelektualno zahtjevna jer samo tako može ostati istinita u lažnom društvu. Glazba Bojana Z ispunjava te uvjete – ne dopušta slušatelju da se uljuljka i zahtijeva prisutnost, što može biti iscrpljujuće za duh koji traži harmoniju. Poveznica im je i Duke Ellington (a svoj trojici naklonost Debussyju), čijom skladbom „On a Turquoise Cloud“ završava album „Soul Shelter“, a Bojan Z svojim je aranžmanom „srezao“ Ellingtonov maksimalizam koristeći minimalizam kako bi izvukao samu srž kompozicije i vraćajući fokus na melodijsku liniju i harmonijsku dubinu.
Poveznica Bojana Z i Sergeja Rahmanjinova nametnula se sama po sebi (isprike Adornu), neovisno o razdoblju djelovanja i glazbenoga žanra, već pri „Full Half Moon“ sa „Soul Shelter“, drugoj skladbi koncertne set liste, koja je prizvala toga ruskog „diva“. Kompozicija započinje nježnom, krhkom, gotovo usamljenom temom koja se postupno grana i raste dok ne postane zvučni zid, pri čemu je Bojan Z koristio cijeli raspon klavira. Masivni i bogati „rahmanjinovski“ akordi nisu bili samo glasni, već i harmonijski zasićeni, ostavljajući dojam da glazbenik prestaje svirati melodiju, već da svira „orkestar“. Pri „Nedyalko's Eleven“ s istoga albuma Bojan Z oživotvorio je Rahmanjinova. U skladbi se čuo brzi prijelaz iz izrazito snažnih, gotovo agresivnih udara, koji asociraju na teške akorde Rahmanjinova, u vrlo nježne, melankolične dionice. Upravo se u toj stvari mogla čuti fuzija brojnih žanrova kojima se Bojan Z služi, posebice klasična pijanistička izobrazba jer je doslovno „nadvladavao“ klavir, baš kao što je to činio ruski virtuoz.
Kod obojice je ta „težina“ gotovo opipljiva; no dok Rahmanjinov kroz akorde izbacuje nemoć, ljutnju i frustraciju, ekspresija Bojana Z prožeta je optimističnom notom, čak i kad zvuči „agresivno“ prema instrumentu radi se o istraživačkom zanosu (flow) i oslobađanju energije, kao i emotivnom naboju pri stvaranju zvuka u slobodi improvizacije.
Impresivno jest što i Rahmanjinov i Bojan Z u svom izričaju nose snažnu crtu melankolije i emocionalne težine te koriste cijeli raspon klavira stvarajući gustu, višeslojnu teksturu zvuka. Njihovo sviranje može biti iznimno snažno i „ubojito“, no istodobno i nevjerojatno lirično. Zajedničko im je i to što su skladali i izvodili vlastitu iznimno kompleksnu glazbu, pri čemu Bojan Z svojim improvizacijama kreira vlastiti zvučni svijet koji nitko drugi ne može replicirati na isti način.
Improvizacija nadilazi puku subjektivnu ekspresiju izvođača – ona obuhvaća njegovu sveukupnu stručnost, ovladanost instrumentom, svijest o akustici prostora, razumijevanje žanra u kojem djeluje i, naposljetku, publiku koju nastoji očarati. Stoga je improvizacija darovitost, ali i smjelost malobrojnih. Izvođač improvizacijom kao da postavlja pitanja na koje istodobno daje odgovor, a kod publike potiče refleksiju i introspekciju. Umjetnost glazbene improvizacije doista ostavlja znak pitanja na kraju izvedbe, upravo stoga što ju je nemoguće ponovno čuti, no time je i posebno inspirativna jer otvara prostor za nove spoznaje.
Bojan Z solo na pozornici u (polu)praznom prostoru Male dvorane Lisinskoga ispunio je taj prostor ne samo zvukom, već i potpunom prisutnošću. Impresivnom virtuoznošću pretvorio je prazninu u vlastito prostranstvo samoaktualizacije, u kojemu glazba ne dopušta distancu ni pasivno slušanje. Udarci po drvenom kućištu klavira, puls ritma i fizička snaga izvedbe nisu bili demonstracija moći, već potvrda slobode – slobode improvizacije koja ne traži opravdanje, nego povjerenje. U tom prostoru Bojan Z nije izvodio glazbu – on ju je živio.
