Tišina koja liječi: jazz kao ritual, zvuk kao sjećanje – završna večer 66. Jazz Festivala Ljubljana
14.07.2025. 00:01
Posljednji dan 66. Jazz Festivala Ljubljana, 5. srpnja 2025, nije bio samo glazbeni oproštaj s još jednim izdanjem – bio je to emocionalni reset, duhovni poziv i kolektivno prisjećanje na ono što glazba može i treba biti. Od „pozornice ispod drveta“ do jam sessiona u Klubu Cankarjevoga doma, sve je bilo prožeto traženjem istine, slobode i povezanosti. Jazz ondje nije bio žanr, već kolektivni otpor zaboravu, traumama i lažnim spektaklima.
Freeflow: potraga za vlastitim glasom
Kvartet mladih glazbenika iz Slovenije i Italije otvorio je večer improvizacijama koje su funkcionirale kao zvučna potraga. Freeflow nisu „zagrijavali“ publiku, već je nježno vodili u zonu slušanja, promišljanja i opuštanja. Njihove glazbene linije nisu imale početak ni kraj, već su bile fragmenti misli pretočeni u tonove.
Asher Gamedze Quartet: bubnjarska povijest otpora
Asher Gamedze nije samo bubnjar, već i povjesničar, aktivist i glazbeni propovjednik. Besprijekorna mješavina organiziranoga kaosa nasuprot ritmičkim slojevima davala je osebujan ugođaj poprilično intimnoj atmosferi u parku, kojoj je dodatnu čar davala kišica koja je sipila u toploj ljetnoj večeri.
Otvorivši koncert skladbom prikladnoga naziva „If It Rains. To Pursue Truth“ s albuma „Turbulence and Pulse“ (2023), Asher je povezao kapi kiše s temom potrage za istinom. Gamedze kao da je svaku sekundu koristio kako bi otvorio prostor za kolektivno oslobađanje, no ne samo zvuka, već i svijesti. Njegov bubanj ne lupa – on priča. U toj priči ima mjesta za sve – i za bol prošlosti i za utopijsku nadu budućnosti. Svaki član benda imao je slobodu izražavanja, a posebno se istaknuo trubač Byron Wallen koji je koristio i glas i instrument u simbiotskom performansu.
Gamedze svojom glazbom oživljava prošlost, koja je za njega pokretačka snaga i uzor. Priče govore iz nje. Ne samo za njega kao povjesničara, već i kao bubnjara koji skače u vrijeme, otvara ga i rasteže toliko daleko da postaje nezaustavljiv pokret koji postaje dio povijesti. Ne morate biti glazbenik, niti biti glazbeno educirani da biste to osjetili. Samo morate pažljivo slušati – i pritom naučiti nešto o drukčijoj stvarnosti koja leži izvan vlastite stvarnosti. Upravo stoga je njegova glazba, sklona improvizaciji, izraz slobode za kojom teži. Time nije rekao ništa novo, ali način na koji na koji je to glazbeno prezentirao nesvakidašnji je i originalni put upoznavanja primarno samoga sebe, a potom i svakoga kutka ljudskoga iskustva, neovisno o državi, regiji i kontinentu.
Nakon svirke u Ljubljani može se zaključiti da će svaki njegov idući album pružiti nešto novo i snažnije jer Gamedze je bubnjar koji doista održava besprijekoran tempo uz zadržavanje izvanredne slobode u ornamentici oko ritma.
Fanni Pósa Quartet: fluidna granica forme i slobode
Kvartet mlade glazbenice mađarskoga podrijetla Fanni Póse, premješten s „pozornice ispod drveta“ na glavnu pozornicu zbog vremena, iznenadio je spojem nježnosti i drskosti. Već smo je mogli čuti u Zagrebu u Lisinskom 2024. u sklopu jazz.hr. U Ljubljani je Fanni na rogu zvučala kao da igra šah s melodijom – ponekad strateški tiho, ponekad neočekivano napadački. Kvartet je istraživao granice modernoga jazza, oslanjajući se na improvizaciju, ponavljanje motiva i bogati kontrapunkt s klavirom. Fanni Pósa Quartet ne donosi glazbu koja nosi na valovima, već glazbu koja se približava šapatom i traži pažnju slušatelja.
Nduduzo Makhathini: glazbeni ritual duhovnoga iscjeljenja
Nduduzo Makhathini bio je središnji događaj večeri – i više od toga. U Zagrebu je gostovao u svibnju u Lisinskom. No može li se koncert u Maloj dvorani Lisinskoga uspoređivati s koncertom koju pruža sloboda otvorenoga prostora?! Sloboda je upravo ono što Nduduzo traži i daje.
Južnoafrički pijanist i filozof Makhathini ne svira kako bi impresionirao, već kako bi prizvao. Njegova glazba je molitva, a nastup čin prelaska između svjetova. U njegovim riječima, koje je izgovarao između skladbi, osjetila se misija – jazz nije forma već energija, a duhovnost ne počiva u riječima nego u tišini između tonova. „Mi glazbenici ponekad previše razmišljamo o notama, a premalo o zvuku. Zvuk je ono iz čega potječemo. Zvuk nas oblikuje prije jezika, prije sjećanja“, rekao je. Na trenutke meditativna, na trenutke uzburkana, izvedba Makhathinija, zajedno s basistom Dalisuom Ndlazijem i bubnjarom Kabelom Mokhatlom, bila je hibrid između glazbe i molitve.
Zvuk klavira pratio je ritmove disanja, a bubnjevi su se pretvarali u izdužene pulsacije koje prizivaju duhovne predake. Svaki solo bio je posvećen nekome – životu, smrti, borbi, nadi. Njihova svirka djelovala je poput kolektivnoga ritma srca, koji pulsira ne samo glazbenošću, već i značenjem. Makhathini često naglašava važnost transgeneracijske povezanosti – kako zvuk nije samo trenutan, već povezuje prošle i buduće generacije: „Ovo nije samo glazba, ovo je arhiv osjećaja i pamćenja. Sviramo kako bismo čuli svoje pretke.“
Trio na stageu je u potpunoj međusobnoj komunikaciji prelazio iz meditativnih dijelova u ekstatične eksplozije ritma. Skladbe s albuma uNomkhubulwane, kao i nove neobjavljene kompozicije, nisu imale klasičnu strukturu, već narativni luk, u kojem se slušatelj gubi i pronalazi istovremeno.
Njegovi pogledi s bubnjarem, osmijeh koji se širio pozornicom, poziv publici da se pridruži u jeziku koji ne razumije – sve je to činilo koncert jedinstvenim iskustvom. Makhathini ne svira note – on svira stanja duha. Publika nije bila pasivna, već je bila zahvaćena, kao u transu, kao da je Makhathini uspio ono što je najavio – otvoriti prostor za iscjeljenje kroz kolektivno slušanje.
Tina Lešničar: poruka za kraj
Umjetnička voditeljica Festivala Tina Lešničar u svom je kratkom govoru zahvalila svim izvođačima, tehničkoj ekipi i publici, ističući kako je ovogodišnje izdanje festivala pokazalo da jazz nije žanr, već oblik života. „Jazz nije samo glazba. Jazz je način slušanja svijeta oko sebe. I kad svijet postane preglasan, mi smo ti koji moramo znati čuti tišinu.“
I upravo u toj tišini, dok su se posljednji tonovi razlijegali parkom, nestajala je granica između pozornice i publike, između glazbe i molitve, između dana i noći. Jazz je postao sveprisutna energija koja nas uči kako slušati – i ono izvan zvuka.
Završetak s okusom zajedništva
Jam session u Klubu Cankarjevoga doma pod vodstvom Jureta Pukla bio je točka na „i“ festivala. Jedinstvena prilika za sabiranje dojmova Festivala, druženje s ponekim od izvođača, ali primarno i same publike, koja je imala poriv međusobno podijeliti dojmove, a možda i ostvariti nova prijateljstva – jer jazz, kad se ogoli do kraja, uvijek traži „dodir“ drugoga.
U konačnici je ostvarena poruka Makhathinijevoga trajnoga optimizma za sve ljude, koji je podsjetio da jazz nije samo glazba, već arhiv osjećaja, molitva bez riječi i prostor iscjeljenja. A možda i najtiši protest protiv svijeta koji je preglasan.
