photo: Cinkuši, credit: Darko Drinovac
Etno pogo i mamičine štrukle – Cinkuši u Vintageu
17.04.2025. 15:15
Ići na koncert Cinkuša već je postao svojevrsni ritual, i doslovce je kao da ideš na roštilj kod frendova negdje u gorice, a Cinkuši su onaj jedan frend koji spontano zgrabi gitaru i zabavlja vascelo društvo uz gemište u potocima. Neposredni, iskreni i domaćinski nastrojeni – tako ja doživljavam Cinkuše, pa je tako odlazak na njihov koncert u Vintage Industrial Bar za mene predstavljao još jedan susret s dragim prijateljima (koje sam i susreou publici!), pogotovo ako se uzme u obzir da njihov glazbeni put pratim takoreć' od samih njihovih početaka.
Cinkuši su ove srijede svima nama (a nije nas bilo malo!) bili domaćini, i uz jasnu poruku „Voda nije za piće“, obješenu na mikrofonski stalak kontrabasiste (zapravo bajsiste) Tihomira nešto oko 21:30 domaćini su puna srca stavili pred nas na stol sve što doma imaju.
Odmah ću naglasiti kako je ovaj koncert, barem u početku, imao drugačiju energiju od njihovih tradicionalnih koncerata na Štefanje (ili oko njega) u Močvari, kad su već ionako svi veseli i dobrano nadudani koječega, stoga je čak i vidno raspoloženim etno pankerima (jer tako ih doživljavam) trebalo par pjesama da podignu atmosferu publike. Uzmimo u obzir i da uz alkohol paše i zapaliti koju, a to je zbog novih propisa u Vintageu, kao i u ostalim klubovima, zabranjeno pa je publika puno više šetala unutra-van. No ista ta publika, čiji je raspon bio od – doslovce – 9 do 79 godina (dobro, 70) već je znala da nešto umjereniji uvod nije mjerilo za ostatak koncerta, barem kad su Cinkuši u pitanju. Uostalom, treba se i mužikašima prvo zagrijati!
Uvodom su dominirale nešto novije, ili barem neuobičajenije pjesme (uglazbljeni Krleža posebno, pojavio se ukupno četiri puta ove večeri u toj formi), no onda su Cinkuši presjekli s poznatijim miljenicama publike, od kojih je prva svakako „Pet je kumi v jeni kleti“, što je izazvalo eksploziju pankerskog poganja kod – ajmo reći – mlađeg dijela publike. Posebno je zanimljiv bio već prokušani recept „Horvatzke gibanitze iz mlitzih“ (kojeg su neki ljudi i snimali mobitelima, nadam se da će ga i isprobati!), naravno kao uvertira u tradicional „Mamice su štrukle pekli“ – a Cinkuši su ga začinili svojim provjerenim aromama energičnog muziciranja i grlenog vokaliziranja.
Uslijedio je gemišt prokušanog i već desetljećima utvrđivanog gradiva na satu hrvatske (posebno međimursko-prigorsko-zagorske) etnologije, izražene kroz pjesmu i uglazbljenu kajkavsku književnost. Bilo je pravo zadovoljstvo ponovo doživjeti umješnost muziciranja uvijek simpatične duše benda Natalie na svojoj vjernoj mandolini, mrki solo brk kitarste Mirka u maniri pravih zagorskih muževa, ispod kojeg je grmio autoritarni vokal (posebno naglašen u gotovo Rammsteinovskoj „Die Kuh Im Nussbaum“), Igorove violinističke bravure... uz nepogrešive ritmičko-melodične fraze električnog kitariste Nebojše, ujedno i najtoplijeg osmijeha benda (ako, naravno, izuzmemo spomenutu Nataliu). Virtuozni usnoharmonikaš Krešo (iz hiže Oremuša) kategorija je za sebe; njegov solo na ubijte-me-ali-ne-sjećam-se-kojoj-pjesmi bio je maestralan, a nakon zasluženog gromoglasnog aplauza sam Krešo ga je popratio već tradicionalnim usklikom: „tak' se kusa j..e“! Marka je bio pravi užitak gledati s koliko energije svira bubnjeve, postići da si toliko prisutan, a nikad preglasan (unatoč više akustički podešenom setupu bubnjeva Cinkuši su, dakle, energičan bend) malo kojem bubnjaru polazi za palicama. Duboke, ali ne manje razigrane tonove dodavao je trombonist Nikola, ujedno odsviravši na gitari (dakako i otpjevavši) meni osobnu jednu od najdražih štorija o babici koja se pred drvenim Marijinim kipom kune da „nije ona rakiju pila, pili su je sveci svi“, pa su obje drvene.
Nekoliko je kulminacija večeri, „Kaderaški drmeš“ svakako je jedna od njih, onako kako se negdar sviralo na selskim svadbama; „Bratec kosi“ (a sad svi – „joooooj“) je jednostavno neizostavna za koncert Cinkuša, baš kao i „Grad se beli“ i „Raca“. Pogo koji bi po pravilu eskalirao na svaki brži, žešći takt i energično pjevačko višeglasje rubno bi me zakačio, i moram priznati – par puta sam poželio uletjeti u taj prekrasni kaotični čušpajz, ali stari pankeri uglavnom čuvaju leđa na ovakvim koncertima. Nakon dva sata muziciranja bend najavljuje zadnju, no naravno da to nije tako, jer ne ostaju gluhi na jasnu poruku publike „'oćemo još!“, pa izlaze na bis koji je – pokazalo se – bio prvi od dva. Bisevima dominiraju nostalgični cover biser „Oj mladosti moja“ (datira sa zagorskih svadbi još iz šezdesetih), etno pankerski broj „Oj krapinske vuske staze“, a za sam finale Cinkuši su nas, zagrljeni, pozdravili sa acapella otpjevanom „U gori raste zelen bor“. Bravurozno, energično, zarazno i tako toplo domaćinski – sve ono na što smo navikli od našeg benda.
Na koncu ću dodati kako Cinkušima Vintage izuzetno paše kao klub na čijem su se stejdžu ovog puta odlučili izraziti, te pohvaliti već poslovično dobar zvuk, a svi koji su ikad ozvučavali (mahom) akustične bendove znaju da to nije nimalo lak posao.
