41. Druga godba: Saagara, Moving as a Giant, Altin Gün
06.06.2025. 12:35
Prva večer 41. festivala Druga godba u Kinu Šiška, 29. svibnja 2025, bila je raznolika koliko i sama ideja world music žanra – spoj duhovne potrage, glasne unutarnje borbe i plesne ekstaze. Tri potpuno različita sastava – Saagara, Moving as a Giant i Altin Gün – predstavila su tri vizije suvremene glazbene fuzije, svaki sa svojim tonom, energijom i odnosom prema publici. U takvom kontekstu, publika je birala prema vlastitom senzibilitetu, i činilo se da je dvorana disala u valovima – najtiše na početku, najglasnije na kraju.
Od kontemplativnih oceanskih dubina Saagare, preko sirove ekspresije Moving as a Giant, do ritmične eksplozije Altin Gün – večer su oblikovale glazbene krajnosti i publike koje su dolazile i odlazile u valovima.
Saagara – most između svjetova koji ostaje vjerno uz festivalski duh
Saagara je, u konceptualnom i izvedbenom smislu, bila najbliža programskom duhu Druge godbe. Projekt okuplja glazbenike iz Poljske i južne Indije, a pod vodstvom Wacława Zimpela i Giridhara Udupe stvara jedinstveni zvučni pejzaž u kojem se prepliću improvizacija, karnatska tradicija i suvremena elektronika.
Koncert je bio koncentrirano glazbeno putovanje – duboko utemeljeno na ritmičkoj meditaciji i dijalogu instrumenata. Zimpelov saksofon i sintisajzeri u dijalogu s Udupinim ghatamom i Karthikovom violinom nudili su trenutke iznimne glazbene ljepote. Možda nisu dosegli vrhunce koje su ranije dotaknuli projekti poput Shakti, ali svakako su unijeli originalnost i iskrenu namjeru u svoj nastup.
Za one koji su spremni slušati sporije, pažljivije i s otvorenim ušima, Saagara je ponudila najdublji sloj večeri. Njihova glazba nije tražila pozornost – ona ju je polako osvajala. Šteta što je veliki dio publike taj trenutak propustio.
Moving as a Giant – noise kao emocionalni krik iz slovenskog podzemlja
Slovenski bend iz Prekmurja, Moving as a Giant, donio je sasvim drukčiju energiju. Njihov nastup bio je zvučni tsunami: distorzirane gitare, dublji slojevi syntheva, masivni bubnjevi i vokal koji ne dopušta ignoriranje. Tročlan sastav predvođen Bojanom Pejanović zvuči kao da je odraslo u podrumu s My Bloody Valentine i Swans pločama.
Njihov debitantski album i nastup u Šiški pokazali su da noise može biti istovremeno i terapija i ekspresija boli. Glazba im je masivna, zbijena, ali i emotivna, iako ne nužno pristupačna. Oduprli su se klišejima – nema forsiranog tempa ni dramatičnih pauza – sve teče kao gusti fluid, no nije jasno koliko takav bend ima mjesta u okviru festivala koji obično cilja na multikulturalni dijalog.
Altin Gün – psihodelična eksplozija za publiku željnu ritma
Publika je, bez dileme, najburnije reagirala na Altin Gün. Već s prvim taktovima dvorana je bila u pokretu. Kombinacija psihodeličnog rocka, anatolijskog folka, disca i synth-pop estetike stvorila je efektan koncertni spektakl. Njihov retro zvuk i šarmantna vizualna estetika prizivali su eru gramofonskih ploča, no s jasnim pogledom na današnju plesnu pozornicu.
Vokalna stilistika, s izražajnim i pomalo nazalnim linijama, nosi specifičan pečat koji nije svakome po ukusu, no uklapa se u njihovu stilsku fuziju. Publika, mnogobrojna i raznolika, reagirala je s oduševljenjem, pjevajući i plešući bez obzira na jezičnu barijeru. Već kod „Vay Dünya“ nastup je poprimio oblik kolektivne ekstaze, dok je „Yali Yali“ u finalu bila katarza večeri.
Altin Gün možda nije donio dubinu, ali jest donio atmosferu. Njihova reinterpretacija turskih narodnih pjesama filtrirana kroz zapadnu produkcijsku estetiku nije bez upitnika, ali jest glazbeno učinkovita. I dok se može raspravljati o tome gdje prestaje world music, a počinje glazbeni turizam, publika je večer napustila zadovoljena.
Epilog – glazbena raznolikost bez emocionalne sidrišne točke
Večer je ponudila mnogo, ali ostavila i prostor za tiho preispitivanje. Je li glazbena raznolikost dovoljna ako nema unutarnjeg pomaka? Saagara je impresionirala konceptom, ali ostala distancirana. Moving as a Giant bio je iskren i sirov, ali više činom nego porukom. Altin Gün je donio energiju, ali ne nužno i trajni dojam.
Ono što ostaje jest raznolikost festivala kao njegova najjača karta, ali i podsjetnik da pravi glazbeni trenutak nije nužno najglasniji, najsvjetliji ili najposjećeniji. Ponekad ostaje skriven tamo gdje publika nije gledala.
