Dobre rime i funky ritmovi
07.11.2015. 11:29
Bio je izražen društveni paraleilzam na predgrupi Spleen-G u četvrtak navečer u klubu Sax, a glavni izvođač večeri bila je grupa Dementronome. Sjedili su u publici građani i građanke naše Republike u trapericama i odijelima, šarenoliko društvo.
Krenula je večer s nekim novim momcima koji, iako nemaju puno nastupa iza sebe, već imaju svoj broj fanova. Objasnila mi je jedna ekipa da je tip s gitarom i kapom na glavi Vid Vince, mladi vokal i gitarist grupe Spleen-G. Padale su nakićene rime s crnačkim naglaskom uz pozadinsku glazbu u stilu latino jazz, funk ritmova. Publika se lagano njihala u kukovima, glave lijevo-desno. I osmijeh, osmijeh je bio na svačijem licu. Spleen-G već ima autorsko dijelo od sat vremena iza sebe i ne znam kome se ono nije svidjelo u Saxu. Sandro Šandro na sintiću, Jan Volk na basu i Rafael Lozo na bubnjevima. Dečki (ja predpostavljam lažnih imena i prezimena) nose dosta noviteta ozebloj umjetničkoj sceni u kojoj vladaju malodušni plagijatori ozeblog srca, što u glazbenoj, što u književnom, što u spisateljskom svijetu. Gledam tog tipa s kapom na sceni i doživljavam pomutnju osjetila, čujem crnački rep, a vidim Vida - bijelca. Na pamet mi padaju filmovi s ulogom Morgana Freamena kao naratora iz nekog opasnog crnačkog geta. Zanimljivim ritmovima Vid me vodi kroz meni drage filmove koje nadiru kroz svaku novu skladbu koja slijedi.
Iza svake pjesme postoji neka pozadinska priča, po istinitom događaju! Oduvijek sam volio filmove po istinitom događaju. Kretivnost? - Pa treba imati kreativnost za napisati sav taj zanimljiv tekst. Ritam? – Imaju ga. Usklađenost? - Odlična. Smatram da bi ovim dečkima trebalo dati prostora zbog svega navedenog. Vid i Jan mogu pratiti jedan drugoga baš kao što je Sam pratio Froda Bagginsa!
Bilo je preko sedamdeset ljudi u Saxu prije nego što su na binu stigli Dementronome. Dečki s dvije električne gitare, dva saksofona, jedan trombon, bubnjar, klavijaturist i pjevačica Nikolina Kovačević.
Svatko ima svoj mikrofon, svaki instrument. Znao sam da ne može biti dobro. Prva skladba bila je još izdržljiva. Na drugoj sam već počeo čupati kosu. - Preglasno, preglasno! (Odzvanjalo mi je u glavi).Razni glazbeni elementi kriju se iza njihovih nota. "They say i'm difrent" izvorna skladba Beety Davis iz 1974. s isto imenog albuma, koju je s puno žara otpjevala Nikolina s odličnom pratnjom oba gitarista. Pronašlo se tamo i nekih plesača koji su se odvažili pokazati svoje ne tako zavidne pokrete tijela. Stvar od Billy Withersa "Kissing my love" iz '72. čula se u zanimljivoj interpretaciji. Ruku na srce, pjesme koje su uspjeli obraditi zvučale su zanimljivo. Puno više zanimljivosti mogli su dobiti te večeri samo da su maknuli mikrofon svakom limenom instrumentu, prostor je dovoljno malen za protežnost tih divnih instrumenata. Maleni zvučnik za gitariste i to je dovoljno!
Na kraju mogu zaključiti da je to bila jedna jako znimljiva večer prepuna funki-jazza i dobre vibracije.
