Radio Moscow & Kaleidobolt u KSET-u | sound-report.com

Radio Moscow & Kaleidobolt u KSET-u

08.08.2016. 01:58

Ljeto je u Zagrebu. Znate kako to ide. Tamo negdje samim krajem srpnja svi klubovi se gase. Koncerta nema na pomolu, partija ni za lijek. Padaju nam kriteriji, grabimo sve pred sobom, radujemo se svakom geganju pred binom, svakom riffu što iz pojačala dere. Čeznemo za novom koncertnom najavom. I onda se od nikud pojavi jedan bombončić, smješten unutar sigurnih zidina KSET-a. Ali ne bombončić, nego bomba, stoner bomba detonirana od strane grupice dugokosih momaka, raspoređenih u bendove zvane Kaleidobolt i Radio Moscow.

Iako je vrijeme ljetnih, open air koncerata te žanrovski šarenih festivala raštrkanih po svim krajevima Lijepe naše, protekle srijede smo uspjeli ugodno napuniti KSET. Kad kažem ugodno napuniti, pri tom mislim kako se morate potrudit progurati u željene redove, ali kad odaberete svoju poziciju, na istoj ćete si uspjeti stvoriti dovoljno mjesta da neometano zaljuljate bokovima. Taman.

Prvi junaci ove naše prošlotjedne bitke bila je ekipa iza imena Kaleidobolt. Sviraju psihodelično progresivni rock skuhan na finski način, a jasno vam je da se to manifestira u vidu žestoke stoner svirke i mahanja dugokosim glavama. Iako tijekom većine svirke okupljeni pred binom nisu bili u velikom broju, niti pretjerano atmosferično raspoloženi, trojku na bini nisu nimalo smeli u kvalitetnom zagrijavanju večeri te su Finci bez previše riječi odradili set, dok se ekipa lagano počela okupljati.

Nakon tradicionalne KSET-ovske puš pauze u dvorištu kluba u društvu poznatih faca i dijeljenju oduševljenja oko svirke u kolovozu, s povratkom na podij krenuli su nešto drugačiji zvuci. Na pozornicu se popeo Radio Moscow, nakon sedam godina opet na istom mjestu. Dva izdanja kasnije, evo ih nazad, pristali su usred pustog gradskog ljeta usrećiti zagrebačku publiku. Za razliku od kolega na turneji i prethodnika večeri, ovaj trio dolazi iz Amerike i svoju eksploziju provlači kroz psihodeličnu rock blues prizmu. 

Spokojni u svojoj žestini, melodičnim zvucima nabrijanih gitara, prisutne su bacali u trans, a jedna od zanimljivijih točaka giga definitivno je bila poduža bubnjareva solo izvedba, što ne vidjeh često u izvedbama ovih žanrova. Uspjeli smo ih nagovoriti da odsviraju bis i zaokruže nam dojmove večeri te smo dobili još jednu skromnu stvar za kraj.

Za kraj samoprozvano istupam u ime grupe gladnih i iznosim nade kako nećemo morat čekati službeni početak sezone u rujnu za pogostiti se još kakvom sličnom poslasticom. Do idućeg viđenja, hajmo okusiti čari ljetnog Zagreba, raštrkanih svirkica i dnevnih događaja, napojiti se sunčanom pozitivom pa da možemo odraditi kvalitetnu mračnu, zimsku sezonu.

Andrea Kovač

Zašto se ne bi drogirali happy endovima?