(Još jedan) suton u KSET-u uz Sun Araw
18.11.2016. 13:40
Nadolazeći val topline nije započeo samo drukčijim atmosferskim promjenama, već i drukčijim izvođačima. Sun Araw je bio zadužen dočarati egzotičnu nesvakidašnjost svojom kombinacijom neo-psihodelije i eksperimentalnog zvuka. Njihovim prvim nastupom u zagrebačkom KSET-u osjetili smo dašak svježine. Dobrodošli u divljinu.
Najavljeni je dvojac koncert započeo ležerno u skladu s glazbom. Elektroničke teksture i sporadično pojavljivanje gitare slijedili su atipičan ritam udaraljki. Kombinacija psihodeličnosti prethodnog s egzotikom world glazbe potonjeg počela je prizivati vizije izvan granica urbanih sredina. Uz nesvakidašnje zvukove nije bilo teško zamisliti prizore savane u zalasku sunca. Ovdje je elektronika imala dvostruku ulogu – dočarati razne životinje poput ptica i žaba te stvoriti metronomski efekt koji je svojim otkucavanjem simbolizirao prolaznost vremena. Uz takve smo zvukove mogli vizualizirati prizore sunčeve putanje, snimljene tehnikom prolaska vremena, na "divljem" nebu daleko od civilizacije. Stihovi su bili minimalni, po svojoj mjestimičnoj pojavi asocirali su na djela beat pjesnika te nisu odvraćali pozornost od slobodne strukture glazbe koja je tekla tokom svojeg nestandardnog tempa, prolazivši poput valova izmaglice nad rijekom u suton. Pokoja poteškoća s monitorima stvorila je branu u fluidnosti glazbe, ali je sve ubrzo nastavilo teći svojim koritom. Atmosfera se nastavila usporenim, meditativnim tempom, a na obzoru pejzaža se mogla "nazreti" migracija krda u travi, a to je bila iduća stvar za uočiti. Kako je koncert odmicao, prizori su se počeli miješati, stvarali su glazbenu "sliku" svega što se moglo čuti. Nakon lokalne divljači, slijedila je mirna svakodnevnica plemenskog života na rubu civilizacije. Odabir instrumenata igrao je ključnu ulogu u širem kontekstu koncerta i same glazbe. Primitivne udaraljke s jedne strane te električna gitara i razna elektronika s druge stvorili su kontrast čovjeka i divljine, civiliziranog i neciviliziranog. Cijeli je koncert poprimio obilježja tehnološke dihotomije. Mogao se uočiti i uzorak u vizualizaciji divljine. Od prostranih pejzaža, preko kretanja divljači, do prisutnosti čovjeka u različitim stadijima njegovog napretka, koncert je u konačnici postao primjer naracije tehnološke evolucije.
Kako se koncert zvukom susreo sa suvremenom civilizacijom, sve se počelo približavati kraju. Cameron se zahvalio publici i pohvalio prirodnu ljepotu države, a to je bio završni potez kistom na njegovom glazbenom pejzažu. Prvo je sunce odavno zašlo, zatim i Cameronovo. Iako tek prvi put, nadajmo se da neće biti i posljednji.
