Koncerti

Death to all but metal - Steel Panther razbili Zagreb!

photo: Steel Panther, credit: Vedran Papeš

Death to all but metal - Steel Panther razbili Zagreb!

Zagrebačke sparine početkom srpnja posebno mrzim i rijetko izlazim iz stana osim zbog posla, no sinoć, okupana znojem, dogegala sam se do Tvornice kulture. Kući sam se vratila otuširana pivom, većinom tuđim znojem i još tko zna čime. Ali, ljudi moji, isplatilo se! Ono što se sinoć odvilo u Tvornici ne bih nazvala samo koncertom, već pravim spektaklom, gotovo kazališnom predstavom sa svjetlucavim notama Steel Panthera.

Zakasnila sam na sam početak ali čim sam ušla, osjetila sam kako me energija glazbe obuzima. Damir Šimić zvan Shime i bend već su bili na pozornici, a dvorana je već pulsirala uz njihove neukrotive riffove i neumornu energiju. Koje divljanje! Svirali su svoje stvari, ali i obrade Van Halena, oduševljavajući publiku svojim izvedbama. Strast, ludovanje na pozornici i zarazni ritmovi odmah su podigli atmosferu i pripremili publiku za glavnu atrakciju. Mislim da bolju predgrupu stvarno nisu mogli naći. Shime je dokazao zašto je jedan od najistaknutijih rock glazbenika na domaćoj sceni, a njegov nastup bio je savršen uvod u večer punu glam rock ekstaze.

Are you ready for the best nights of your lives?”- anđeoski je pjevušio glas, dok su se svjetla ugasila a Michael, Satchel, Spyder i Stix jedan po jedan doskakutali na binu već vidno, što bi se reklo, „pod gasom” i spremni za akciju. Čim su se svi skupili - dvorana je eruptirala. Odmah su žestoko krenuli sa Eyes of a Panther dok iskreno nisam mogla procijeniti tko od nas više divlja, a i od silnih ruka i piva u zraku prvih nekoliko minuta koncerta uopće nisam mogla vidjeti binu iako sam bila negdje u petom redu. Izmjenjivala su se žarko pink i bijela svjetla što me posebno razveselilo i dodalo nekako višnjicu na šlag. Inače, fotograf sam pa nemojte misliti da bespotrebno fantaziram kad pišem o rasvjeti. Stvarno sam imala dojam kao da gledam live Barbie movie (ali na cracku).

 Cijeli koncert je bio prožet motivacijskim govorima vezanim za seks, drogu i naravno metal. Satchel je istaknuo kako Hrvatska ima dobar kokain na šta sam čula negodovanje u publici. Ubrzo nakon toga dečki su nam se pohvalili kako su naučili nešto hrvatskog, sve su naravno bile psovke te jedna od njih bila naravno Satchelova izjava "Ja volim pi*ku!". Počastili su nas obradom „Shout to the Devil” od Motley Cruea, koju je Satchel zaustavio i rekao kako će ih netko tužiti zbog prizivanja Sotone. Michael se nasmijao i iskomentirao „Sue me! I have no money in my pocket but a heart of a heavy metal!” - i iskreno mislim da se svi sinoć prisutni možemo poistovjetiti tom izjavom. Tako je u zezanciji i konstantnom dobacivanju između članova benda i publike tekao cijeli koncert. Suze su mi tekle što od smijanja, što od sreće, u nekim trenutcima iskreno i od ljutnje. Ljutnja je bila izazvana mojom nesposobnosti hvatanja trzalica koje su dečki pljuvali u publiku. Da, pljuvali! Ne bi se Steel Panther zvao Steel Panther da nisu pozvali hrpetinu cura na binu koje su skupa s njima odpjevale „17 Girls in a Row”, a jedna posebna sretnica našla se sama s njima na bini dok su joj svi članovi benda pjevali pjesmice naravno vezane za seks. Pridružio im se i Dino Jelusić koji je također s njima prodivljao neko vrijeme, dočekan i otpraćen gromoglasnim pljeskom i urlicima.

Po završetku koncerta dok sam se probijala do izlaza i svježeg zraka, čula sam komentare popriličnog broja ljudi kako je ovo bio jedan od najboljih koncerata ikad. Nikad se više neću složiti sa nekim nego li sad. Uistinu usudila bih se reći da je ovo bio jedan od koncerata godine, što u glazbenom smislu i što u scenskom. Svaka sekunda nastupa bila je apsolutno fantastična, toliko fantastična da u galeriji imam možda tri videa i jednu fotografiju. Volim koncerte koji me potpuno uvuku u atmosferu, toliko da zaboravim na mobitel i stvarni svijet oko sebe. Sinoćnji nastup bio je upravo takav doživljaj. Svaki akord, svaka riječ i svaki trenutak na pozornici bio je toliko intenzivan da sam se potpuno prepustila glazbi i energiji dvorane.

A za kraj imam za reći samo; Death to all but metal!