Stonebride, Duskburn i Drone Hunter na Good Vibrations
27.11.2014. 19:25
[caption id="attachment_5152" align="aligncenter" width="547"]
Stonebride © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Monotonija se sredinom tjedna u Vintage Industrial Baru razbija putem popularnog programa Good Vibrations koji ni ovog puta nije razočarao, te je pošteno nahranio sve one koji su bili gladni žestokih rifova i prijateljske atmosfere. Zagreb je na pravi način dočekao Stonebride koji su se vratili u svoj grad s turneje na kojoj su drmali Europom diljem koje su promovirali novi album, Heavy Envelope.
Prije Stonebridea imali smo priliku čuti dva solidna benda, no nedovoljno atraktivna i iskusna da bi zadovoljili zahtjevnu Good Vibrations publiku, tako da je Stonebride imao zadatak gromovitim nastupom iščupati ovo izdanje koje nije krenulo u dobrom smjeru - što im je i uspjelo.
[caption id="attachment_5150" align="alignleft" width="300"]
Drone Hunter © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Iz Varaždina su nam došli Drone Hunter, instrumentalni trio koji je otvorio večer u solidno popunjenom koncertnom prostoru, s obzirom da se radilo o prvom bendu večeri. Radi se o čvrstoj i kompaktnoj svirci punoj rifova po uzoru na američke bendove s kraja 90-ih godina kao što su Godsmack i Metallica iz Load, Re-load i St. Anger faze. Iako je svirka precizna kod svih članova, ipak nema virtuoznosti koja bi dulji period vremena mogla okupirati pozornost publike, te im glazba jednostavno traži pjevača koji bi zanimljivim melodijama mogao podignuti cijeli bend na jednu višu razinu te dodatnom energijom animirati ne samo publiku nego i bend na pozornici. Dobri instrumentalni bendovi obično podrazumijevaju želju i sposobnost za eksperimentiranjem ili psihodeliju. Kod Drone Huntera to nisam osjetio. Osjećaju se dobro u ovakvom in your face heavy rocku koji se ne bazira na soliranju nego na jednostavnim i moćnim rifovima na koje bi vokal odlično “sjeo”, stoga teško da bi im na duge staze ovakva koncepcija instrumentalne glazbe mogla prolaziti.
[caption id="attachment_5151" align="alignright" width="300"]
Duskburn © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Kod idućeg benda, Duskburn, situacija je obrnuta. Vokali su prisutni u black/death varijanti, no zapravo su, u njihovoj psihodeličnoj metal svirci, sasvim nepotrebni, tj. ne dolaze do izražaja. Njihova glazba je teško probavljiva, monotona, psihodelična. Svirka je manje energična, a više u službi stvaranja doomerske atmosfere za koju je potrebna posebna vrsta publike, specifično mjesto, a i određene supstance u krvi ne bi bile na odmet, tako da ovaj put Vintage nije bio pogodan za ovakvu vrstu benda. Veliki minus im je što bubnjara nije bilo nego su pustili snimljenu matricu što je vizualno i auditivno umanjilo doživljaj da se uopće radi o bendu živih ljudi, ne samo kod publike nego i kod njih u bendu, jer nije isto kada bubnjar “pumpa” energijom ostatak benda i kada ne sviraš s čovjekom nego s kompjuterom, tako da su na momente djelovali lijeno i neinspirirano.
Ono zbog čega je većina ljudi došlo bili su Stonebride, jedno od najjačih imena hrvatske ali i europske stoner blues rock scene. To je bend koji svakim nastupom pokazuju što je rock and roll - glazba namijenjena energiji koja lebdi prostorom i ulazi duboko u krv svih prisutnih, koju bend šalje publici a publika vraća bendu, koji dušu i srce daju tim trenucima u kojima je važno samo ono što se događa na koncertu dok vanjski svijet postaje potpuno nebitan.
“Movies, Movies” je stvar koja otvara novi album, pa je tako otvorila i njihov nastup. Žestoko, samouvjereno, iskusni Stonebrideovci nastavili su s s novim pjesmama koje njihovi fanovi već prepoznaju s koncerata i YouTube snimki. Problemi oko monitora koji je ubijao bubnjara dao je dozu komedije cijelom nastupu te je u jednom trenutku Steps potrčao prema toncu što je izgledalo kao da će ga pretući, no nije, ali pogađate tko je onda dobio batine. Naravno, tko drugi nego bubnjevi, a nema boljeg bubnjara od onog koji je ljut i naživciran, što je sinoć publika osjetila po udarcima koji su iz razglasa udarali u prsa i glavu.
Zvuk je u nekim trenucima varirao, glas ponekad preglasan, a dobrim dijelom Tješimirova gitara je bila tiša nego što bi trebala biti s obzirom da je on udarna gitara Stonebridea. Njegovi efektni izlasci u publiku, silovanje wah – wah pedale, izazivanje mikrofonije, prženje po blues pentatonici i na kraju otvaranje Marshallovog volumena s kojim je pojačalo propjevalo, začinili su svirku koja je izgledala kao da se na momente Hendrixov duh spustio i koristio bijeli Stratocaster kojem nije bilo lako izdržati sve vratolomije. Sav taj siloviti zvuk koji Stonebride imaju ne bi imao takvu snagu da nema samozatajnog basiste koji koji jednostavnim dionicama jako dobro prati bubnjara u naglašavanju prijelaza kao i dinamiku cijelog benda. Upravo je dinamika ona nevidljiva i neopipljiva stvar koja razlikuje dobre od odličnih bendova, a Stonebride pripada ovoj drugoj skupini.
Njihova svirka nije mogla proći bez odlične “Titan” u kojoj se Krnfa (koji je možda popio pokoje alkoholno piće i pošalicama zaradio tange, grickalice i cigarete) oslobađa gitare i izvodi svoj karakterističan vokalno pseudo plesni performans, dok mu iz glasnica izlazi sabbathovski blues vokal i melodije koje vas vode na neka nepoznata mjesta i avanture.
Nadam se da će dečki doći do statusa kada će imati tehničara koji će im između pjesama naštimavati gitare i sve ostalo što je potrebno, jer nekoliko predugih pauza je skoro narušilo dojam. Iako se možda jedna takva pauza čini simpatičnom kao sastavni dio underground svirki, druga već nije.
Najveća snaga Stonebridea je to što se čuje i osjeti da je to bend koji radi na old school način, a to znači da od početka karijeru i svirku ne baziraju na imidžu, ispoliranim studio snimkama, metronomskoj točnosti, kompjuterskim slaganjem tj. pisanjem pjesama, pa ni prevelikom vježbanju doma nego na sustavnim zajedničkim probama, litrama prolivenog znoja u garaži, odricanju, live svirkama u svim mogućim uvjetima, prijateljstvu, zajedništvu i neopterećenošću uspjehom, slavom i novcem. Samo nek tako nastave pa nek priča traje što dulje.
Još jedna epizoda Good Vibrationsa je uspješno obavljena, a ovakve svirke pokazuju da bendovi svih rocku srodnih žanrova i razine kvalitete mogu dobiti priliku, samo je trebaju zgrabiti.
Galerija fotografija
Tekst: Jakša Stecca
