photo: The Hu, credit: Filip Bušić
The Hu - Mongolski ratnici protutnjali Tvornicom
18.09.2024. 14:47
Mongolski glazbenici koji stvaraju pod imenom The Hu, i koji su unatrag svega nekoliko godina postali atrakcija svjetske glazbene scene (a pogotovo američke), što najbolje oslikava podatak kako se radi o prvom mongolskom bendu koji se obreo na 1. mjestu Billboardove ljestvice Hard Rock Digital Song Sales, ukazao se ovog utorka i u zagrebačkoj Tvornici.
Ono što oni sami nazivaju Hunnu Rock, glazbeni kritičari diljem svijeta svrstavaju u Folk Rock, Folk Metal ili Neo Folk. Njihova glazba spaja moderne instrumente s čudnjikavim dalekoistočnim napravama za sviranje kao što su Morin Khuur (viola s konjskom glavom), Tovshuur (mongolska gitara), Tumur Khuur (čeljusna harfa) i ono najglavnije i najprepoznatljivije, grleno tuvansko pjevanje koje zvuči prilično dojmljivo. Sve skupa uokvireno sa zapadnjačkim metalom zvuči dosta dobro, primamljivo i pomalo zastrašujuće. Ali tako to i treba biti kad su vaše uši pod napadom ovih viteza azijske ravni.
Ako je vjerovati izvođačima i prezenterima, pjesme uključuju ratne napjeve i poeziju na mongolskom jeziku. Ovaj dio o ratnim napjevima se još i može naslutiti, ali ovaj drugi, emocionalni dio, za njega je teško reći je li ga je itko sinoć u punoj Tvornici razumio. Što se potpisnika ovih redova tiče, mogli su pjevati recepte o kolačima ili problemima u zdravstvu, potpuno je svejedno. No to naše nerazumijevanje teksta nikako ne umanjuje impresiju koju slušatelj može doživjeti dok uživa u HU svirci.
Bilo je sinoć doduše i malo slow dijelova, kada sav taj ratnički zanos malo padne u tempu, ali i te neke melankolične dionice imaju u svom nastavku gradaciju kojom pjesme uspijevaju završiti u klimaksu tako da sve opet bude bučno, nabrijano i primodijalno. Svaki od glazbenika sa scene nepogrešivo isporučuje svoju dozu arhetipskog divljaka s dalekog istoka od kojeg bi pobjegao i sam Bela IV. Konje i strijele su zamijenili motori i gitare, ali imidž je prepoznatljivo taj. U više navrata se povlačila paralela kao da pred sobom imamo nekog suvremenog mongolskog Thompsona. Možda i oni pjevaju o nekom vjetru koji se zaustaviti neće da ga nešto pitaju? Mongolijo sunce moje, jedna duša a nas dvoje. Ili osmero, koliko ih je već sviralo na bini.
Ono što je super kod ovakvih gigova preko tjedna je što svirke započinju točno u minutu kako je najavljeno. I tu treba pohvaliti i svirce i organizatora. Duljina koncerta je oko sat i dvadeset minuta. Nakon toga još jedan bis (obrada Metallice) i dugi oproštaj u kojem smo se svi ispozdravljali. Ne vjerujem da je itko napustio Tvornicu malodušan ili razočaran.
Bilo je borbeno.
