Moskau u Vintageu - performans i prljavi gospel na pozornici
23.10.2016. 17:00
Bend Moskau je 2010. izdao svoj prvijenac, eponimni EP. Smatram to zanimljivom činjenicom, jer ni tad, kao ni tri-četiri godine nakon toga, zagrebačka koncertna publika većinom nije bila svjesna njihovog postojanja. No, unazad dvije godine se to stanje mijenja iz korijena. Odjednom Moskau nastupa svako malo, izdaje albume i EP-e kao na pokretnoj traci, i općenito uspijeva oformiti neko fanovlje u parterima klubova. Ako ni zbog čega onda zbog činjenice da svakome od cca. dvanaest ljudi koji kroz njihov prosječan nastup prodefiliraju pozornicom dođe po dvoje-troje prijatelja. Šalim se, molim vas. Ovaj su put, niti godinu dana od posljednjeg ukazanja na tom mjestu, svirali u Vintage Industrial Baru. Nije to bilo povodom izdavanja ičeg novog, čak ni nikakvu godišnjicu nisu slavili. Ni Good Vibrations, ni Dozvoljeni Četvrtak, ni Schmeck Daddy, ni štatijaznam. Jednostavno svirka kao takva.
Ja Moskau volim i svaki put sam uzbuđen kad sviraju. Uzbuđuje me taj moment da nisam siguran ćemu ću točno svjedočiti, po čemu će ovaj put tko i kako lupetati, tko će što svirati i tko će uopće izaći na stejdž. Sve su to informacije kojima se ovaj kolektiv voli poigravati i rotirati ih do besvijesti, na ovom koncertu čak možda i manje nego ikad do sad. Sad ih je naime bilo sedam, jedina pomalo neočekivana jedinka je bila Sara Renar na trećoj gitari, klavijaturama i nekim lancima i lopatici. I nitko im se nije pridružio iz bekstejdža da svira saksofon, harmoniku, izvija se i bičuje uokolo, ili jednostavno demolira sužilo za odjeću. Tako da je "performans" dio priče ovaj put nekako bio sveden na minimum. A kako se i u "glazba" dijelu priče nije imalo ničeg novog za čuti (ili možda ipak jest jedna pjesma?), to moje spomenuto uzbuđenje je ipak u određenoj mjeri splasnulo. No, sva sreća da je Moskau jedan vrlo zanimljiv i dobar bend i bez da nas stalno iznenađuju koječime. Tako da se na koncertu dalo solidno provesti, definitivno. Ali eto, velim, navikli su nas možda na malo sadržajniju ponudu inače, tako da ovaj gig u mojim očima ne ulazi u kategoriju njihovih ponajboljih. Ne znam što o tome misli stotinjak ostalih prisutnih homo sapiensa, ali činjenica je da se atmosfera niti u jednom trenutku nije razbuktala do kraja, kao da nisu uspjeli prodrijeti do naše svijesti na način na koji su to zamislili. Valja tu spomenuti i zdravstvene biltene koji nam nipošto nisu bili naklonjeni, ispostavilo se tijekom večeri da je dosta ljudi u dvorani, kako na pozornici tako i u parteru, malaksalo, upaljeno, pod temperaturom, ili će barem umrijeti u nekom trenutku života.
Setlista je bila posložena s naglaskom na "Gospel Machine" i "Dirty Ground", a sadržavala je i neke neobjavljene ali s koncerata poznate pjesme. Ako ju se malo bolje proanalizira, doći ćemo do šašave spoznaje da Moskau karijeru gradi u potpuno suprotnom smjeru nego što je to uobičajeno. Obično se bendovi skupe pa prvo sviraju covere dok ne sazriju dovoljno da se osjećaju spremnima raditi svoje stvari. Moskau je pak isprva bio autorski bend, da bi sad došli do situacije da im barem pola live pjesmarice otpada na obrade. Naravno da to u globalu i ne zvuči kao nešto previše obećavajuće, ali ne smatram nužnim pisati išta naročito negativnoga o tome, jer su njihove obrade (prije svega gospel, ali i pop i jazz klasika) mahom izvrsne i spadaju u vrhunce njihovih nastupa. Ovoga su ti vrhunci bile "John the Revelator" i "Seasons in the Sun", obje prebojane u crno do jedne mučne razine. Općenito, Moskau ima dara za isporučivanje bezobrazno mračnih skladbi koje čim više pričaju o bogu, tim više vražje zvuče. Poznato je da je u našem gradu publika uvijek imala sluha za takve crnilom obojane (dolsovno, Grobenski boja nokte i šminka se u crno) boemske patnike, tako da me iskreno iznenađuje da oko Moskaua ne vlada još veći hype nego što je ovaj sad. Ovaj koncert nije nužno bio neki divovski korak u smjeru ostvarivanja tog cilja, ali i sitni koraci se broje. Koliko god taj cijeli "experimental art noise" đir na papiru izgledao kao neka ne baš pristupačna muzika, u praksi se čini da Moskau (pogotovo ako povlačimo paralele s onim nastupom prije Repetitora u Tvornici) ipak poprilično modificira svoj zvuk u nešto što se lako da poslušati i zavoljeti.
Svirka je trajala oko sat vremena, uključujući i bis za kojeg smo se nekih dvadesetak sekundi premišljali hoćemo li ga ili nećemo, pa smo na kraju ipak grunuli u prizivanje. Bitno je Moskau uvijek dozvati na bis, stoga što za njega redovno sačuvaju "Forest Party", klimaktično-hipnotičku oporu skladbu pogodnu za ispoljavanje svakojakih zvukova iz Moskauovog vrlo specifičnog instrumentarija. Koji je ovaj put, osim spomenute lopatice s lancima, sadržavao i jedan hrđavi sudoper, kao i vrlo zanimljive zvučne grablje. Da je neki drugi bend to donio na koncert i koristio, proglasio bih ih vjerojatno legendama i revolucionarima. A kad ono, ovdje si uzimam za pravo tvrditi da nas Moskau nije dovoljno "obuzeo" novotarijama i iznenađenjima. Jebiga, kad preuzmeš na sebe breme jedinog performans art muzičkog kolektiva (sami sebe tako karakteriziraju, da ne bi bilo zabune) u nas, onda je jasno da se očekuje da uvijek iznova nekog novog vraga izmišljaš. Siguran sam da Moskau ima još bezbroj ideja u rukavu i radujem se saznati koje su to točno.
