"Kao soundtrack za moj život" - o filmskoj glazbi
04.03.2018. 12:24
Grammy je u očima šire javnosti odavno izgubio kredibilitet; Oscar ga još uvijek ima u izobilju. Ipak, u jednoj je kategoriji situacija (donekle logično) ipak napetija na dodjeli Grammyja nego Oscara: onoj za najbolje filmsko glazbeno ostvarenje.
Neću sad o tome što ulazi u gorespomenuti naziv, kojim sam pokušao objediniti dvije srodne kategorije nagrada koje se dodjeljuju na ovim velikim manifestacijama. O zanimljivoj povijesti ovih kategorija na Grammyjima i Oscarima sasvim dovoljno piše na Wikipediji: razvoj filma pratila je i pripadajuća glazba, još tamo od 1908. i prvog (ili jednog od prvih) originalnog glazbenog uratka za film, kojeg je potpisao slavni skladatelj Camille Saint-Saëns. Velike filmove često su pratili i jednako veliki 'soundtrackovi'; nekad se glazba 'provukla' zbog značaja filma (brojni mjuzikli); a znalo se dogoditi da se od filma do danas zapamti jedino glazba iz njega (poput pjesama 'Purple Rain' iz istoimenog filma ili 'Don't You Forget About Me' iz... kojeg ono filma?!). Pogledom na listu nominiranih i osvajača u ovoj kategoriji na Grammyjima i Oscarima (Academy Awards, pardon), jasno je kako su žiriji radili dobar posao, što god netko od nas pojedinačno mislio.
Vrijeme je za jednu analogiju. Ono što većini nas prvo padne na pamet kad čujemo riječ 'glazba', a to su pretežno komercijalna ostvarenja angloameričkih glazbenika u pop i rock domeni te njihovim derivativima, jest zapravo plićak najbliže plaže kojem je vrlo lako prići, ne moraš znati plivati, voda ili more su ugodno topli i tako dalje. Najpristupačniji soundtrack je često već ona plaža dalje do koje ti se ne da hodati, a na nju ćeš otići samo ako cijela ekipa želi i ako netko nudi prijevoz. No, ono što se zapravo krije u fantastičnom svijetu filmske glazbe seže sve do ledenih obala glazbenih Polova (što me podsjeća na 'ledeni' soundtrack za 'Antarcticu' Vangelisa).
I, kao što dosta ljudi nikad 'ne mrdne' dalje od plićaka, uvijek ima onih koji će se odvažiti i zaroniti u dubine oceana, 'bućnuti' se kad je vani minus ili krenuti vlastitim mišićima savladavati riječne bujice. Volio bih kad bih bio među potonjima! Bogati svijet filmske glazbe nekako me do danas uglavnom zaobilazi, baš kao i nepregledna količina ne-angloameričke, ne-europske i nekomercijalne glazbe. Realno, imamo vremena i strpljenja samo 'umočiti nožne prste' u te divlje rijeke i oceane, tako da cijenim prilike u kojima se uspijevam u miru prepustiti cinematičnom iskustvu slušanja takve glazbe.
Da se vratim na nagrade - ipak je 'predvečerje' 90. dodjele Oscara nadahnulo ovaj tekst - mislim da možemo biti zadovoljni s izborom koji će biti ponuđen stručnom žiriju na narednoj dodjeli, baš kao i što je logična pobjeda soundtracka za 'La La Land' u matičnoj kategoriji na Grammyjima. Mladi i ne pretjerano iskusni Justin Hurwitz očito je pogodio s glazbom za film gdje ta glazba igra središnju ulogu ('La La Land' je mjuzikl, odnosno glazbeni film), no realizaciju uratka su zasigurno olakšali sve bolji i ozbiljniji glumci Ryan Gosling i Emma Stone. S obzirom da nisam sklon mjuziklima, nisam gledao film ni slušao soundtrack, no čini se da je redatelj Dave Chazelle konačno pronašao dobitnu formulu nakon relativno uspješnog, ali umjetnički razočaravajućeg 'Whiplasha' (kojeg jesam gledao).
Ipak, između dodjele Grammyja i Oscara najveće su priče soundtrackovi za povijesni film 'Dunkirk' Hansa Zimmera te onaj za SF dramu 'Arrival' Johanna Johannssona. Potonji nas je islandski skladatelj iznenada napustio prije manje od mjesec dana te mi je žao što za svoj posljednji filmski uradak nije dobio ovu (i dalje) važnu nagradu. Kao i Johannsson, nominiran je bio i veliki Hans Zimmer za svoj rad na glazbi za 'Dunkirk'. Zimmer je jedan od onih skladatelja, uz veličine poput Johna Williamsa, koji je definirao pojam modernog soundtracka svojim brojnim i često nagrađivanim uratcima. 'Krivine' će se vjerojatno ispraviti na dodjeli Oscara jer ne vidim tko bi mu mogao 'oteti' Zlatni kipić, iako konkurencija nipošto nije bezazlena.
Tu je već spomenuti John Williams s glazbom za posljednji film u serijalu 'Zvjezdani ratovi', s kojim će Zimmer voditi veliku bitku, potom već Oscarom nagrađivani Francuz Alexandre Desplat ('Oblik vode', veliki favorit za osvajanje najviše Oscara), sjajni Johnny Greenwood koji sve radije gitaru iz Radioheada mijenja za orkestralne dionice ostvarenja za film ('Phantom Thread') te ljubiteljima glazbe možda najmanje poznat, ali odličan i vrlo iskusan Carter Burwell sa soundtrackom za 'Tri plakata izvan grada' (također filmom koji je među favoritima ovogodišnje dodjele). Teško mi je raditi usporedbe s nominacijama prošlih godina jer većinu toga nisam poslušao (a bome ni pogledao), no već prema imenima autora čini se kako je ovogodišnja lista nominiranih među najjačima u povijesti Oscara. Usporedbe je teško raditi i zbog čestih promjena normi kako bi filmska glazba trebala zvučati: uspoređivati soundtrack za 'Dunkirk' s onim za 'Doktora Živaga' je jednako teško kao i uspoređivati Grammyjem nagrađeni '24k Magic' Brune Marsa sa 'Sgt. Pepper'-om The Beatles.
Još je nešto zajedničko ovogodišnjim nominantima. Prema onome što sam poslušao, ne mogu zamisliti da će se ti uratci masovnije slušati kao zasebno djelo. Oni, međutim, mahom postižu idealno stapanje zvuka i slike kad su upareni s narativom filma. Moj je go-to soundtrack već jako dugo vremena onaj za kultni film Wima Wendersa 'Paris, Texas'. Ry Cooder je njime uspješno predočio atmosferu izvrsnog filma većinom prebirući po gitari te ubacujući filmske narative u djelo u kojem možete uživati i bez da ste gledali film. Ako pričamo o serijama, nema dalje od legendarnih 'Twin Peaksa'. Angelo Badalamenti napravio je vrhunski posao dočaravajući turoban život i mračne tajne stanovnika istoimenog gradića, a vinilni su primjerci do nedavnog reizdanja bili vrlo traženi i kod nas.
Čini mi se da najuspjelija ostvarenja filmske glazbe možete pustiti istodobno s pripadajućim filmom na 'mute' i ne nužno primijetiti da vam nešto nedostaje. Još to nisam probao, no zanimljiv je eksperiment ponikao iz gledanja najnovijeg filma Bowiejovog sina Duncana i istodobnog slušanja glazbe iz berlinske faze njegova oca - istražite! A, ako se pitate kako se može pisati o glazbi za film i ne spomenuti 'Saturday Night Fever', 'The Bodyguard' ili 'Dirty Dancing', odgovaram: izađite iz plićaka.
