Zašto ne želim ići na koncerte tribute bendova?
08.04.2018. 19:10
Možemo li više zamisliti vikend bez bogate ponude koncerata tribute bendova u Zagrebu?
Možda bismo mogli zamisliti, u nekim lijepim snovima, ali realizacija još uvijek ostaje suprotna. U posljednjih je godinu dana ova vrsta glazbene scene doživjela pravi procvat, zauzela sve udarne termine i postala imperativ dobrih vikend provoda. Klubovima uspješnost programa mami osmijehe na lice, kao i glazbenicima koji u džep spreme nešto veće honorare nego inače. Ili možda prvi put čak i spreme nešto u džep.
Financijska korist je neupitna, no je li to i garancija dobre zabave?
Za mene nije.
Prema posljednjoj studiji samo dvadeset minuta provedenih na koncertu produljuje život, no, meni pet minuta na koncertu tribute bendova skrati život.
Stvar je toliko uzela maha da redovito slušamo obrade bendova koje je vrlo lako uloviti u susjedstvu ili čak uskoro možemo (ako već i nismo) gledati i slušati ih uživo u Zagrebu. Sama poanta, najveća draž posjećivanja koncerata jest (ili bi trebala biti) izravno uživanje u jedinstvenoj energiji glazbenika, izvornog kreatora djela čiji je karakter neodvojiva i neizostavna komponenta za kompletan doživljaj.
Za velikane koje nažalost više nikada nećemo imati priliku gledati uživo, princip tribute bendova i ima smisla, no kada na koncertima autorskih bendova klubovi zjape prazni, a Arctic Monkeys, Coldplay, Radiohead, Rammstein, Depeche Mode, Muse ili Metallica tribute pune iste, stvar postaje zabrinjavajuća. Istina, da bi se ovi bendovi doživjeli uživo potrebno je potegnuti do susjednih država, ali je li popunjenost koncerata tribute bendova dijelom odgovoran za nedolazak originala u Hrvatsku?
Princip jednovečernje zabave uz provjerene hitove s nepotpunim iskustvom ne stvara znatiželju za otkrivanjem kvalitetnih autorskih bendova, koji također često posjećuju Zagreb. Tako se i financijski onemogućuje organizacija koncerata velikana, miljenika obrada, ali se i općenito uništava kultura posjećivanja koncerata, što nas dovodi do situacije da najveća svjetska imena, jednom kada i dođu, u Hrvatskoj izlaze pred poluprazne ili umjetno popunjene Arene. Stjecanje navike ludih provoda na tribute koncertima smanjuje interes i za otkrivanjem domaćih autora te njihovog stvaralaštva jer, naravno, uvijek se lakše provesti uz dobro poznate hitove, kako god oni bili izvedeni.
Cijena ulaznice ovdje ne igra ulogu, budući da ulaznice za koncerte Queen, Beatles ili Dire Straits tribute bendova, koji sa sobom dovode veće produkcije ili čak simfonijske orkestre, dosežu i nekoliko stotina kuna.
Osobno, ne mogu. Ne mogu. Izbjegavam tribute koncerte jer s njih izađem nervozna, ljuta i nezadovoljna. Ne znam je li do mog specifičnog glazbenog ukusa, ali Rammstein u Areni je profesionalni, teatralni show. Rammstein u Vintageu je nakaradno, na trenutke tužno isfuravanje, interna zabava frendova koji vole (žele) osjetiti kako je biti netko drugi. Jer ćeš biti veći frajer među frajerima ako mlatariš svojom muškošću pred svima. Violate više volim kada završe autorski koncert sa „Sad But True“ od cjelovečernjeg programa posvećenog Metallici.
Obrade funkcioniraju, kao takve ih u potpunosti podržavam i više cijenim samo ako ih se prilagodi vlastitom karakteru. Stvarniji od stvarnih tributea u kojima ekipa želi biti veći Axl Rose od samom Axla, malo su zabrinjavajući. Ima li smisla biti glazbenik, a s cjeloživotnom željom da budeš što bolji netko drugi, umjesto da radiš na sebi? Je li tvoj cilj dobiti pažnju publike na trik da si toliko stvaran tribute da ih veliki logo originalnog benda na prvu prevari, jer ne vide da negdje dolje u kutu piše da se ipak radi samo o tributeu?
Ali, ako se netko za vrijeme tribute koncerata zaljubi u zvuk simfonijskog orkestra, otkrije klasičnu glazbu i umanji prosjek godina na klasičnim koncertima u Lisinskom, onda bi ovakve stvari ipak mogle imati i pozitivan efekt.
