Porin 2014.
28.06.2014. 09:09
Već danima razmišljam hoću li pisati o ovogodišnjoj dodjeli diskografske nagrade Porin ili ne. Razlog tome je prilično jednostavan: na dodjeli sam se našla privatno, a ne kao novinar. Hoću li biti u nekakvom sukobu interesa ako pišem ili neću?
(Konkretan razlog mog odlaska na Porin neću spominjati jer nije niti toliko bitan, a ne bi niti trebao biti u prvom planu. Za lakše shvaćanje moje perspektive, navest ću samo da sam se našla u prvome redu gledališta i da je moja faca, kako mi je dojavljeno, nekoliko puta bila prikazana na televiziji što ne mogu reći da mi je baš bila neka pretjerana želja.)
Na koncu sam se ipak odlučila napisati koju rečenicu, naprosto zato što bih o Porinu pisala i da nisam bila na dodjeli i da nema ama baš nikakvog razloga za prethodno navedenu sumnju oko „sukoba interesa“. Osim toga, bilo mi je zanimljivo takvu manifestaciju pratiti uživo, pa će možda i čitateljima biti interesantno pročitati moje dojmove. Pa što bude...
Porin se ove godine po prvi puta održao u Hypo Centru, svega 300 metara zračne linije od zgrade Hrvatske radiotelevizije. Nije mi poznat razlog odabira baš tog prostora, no ako se želi od dodjele Porina napraviti, barem prividno, nekakvu važnu kulturnu priredbu (kao što je nekoć bio), onda bi ga se moglo održati i negdje drugdje. Za usporedbu i podsjetnik, prvi Porin održan je u Kristalnoj dvorani opatijskog Hotela Kvarner, a u međuvremenu se srozao na puno manje glamurozna mjesta poput kojekakvih sportskih dvorana i konferencijskih sala. Možda je i ambijent indikator statusa Porina među glazbenicima (koliko god se PR služba ove nagrade trudi uvjeriti nas u suprotno) jer više sam poznatih glazbenika raznih dometa i žanrovskih određenja vidjela prošle godine u Vintage Industrial Baru na prosvjedu protiv povećanja PDV-a na koncertne ulaznice nego sinoć na dodjeli najprestižnije (ujedno i jedine) domaće diskografske nagrade.
Prije glavnog dijela dodjele nagrada koji je započeo u 21h, od 18h su se dijelile nagrade u kategorijama koje su, po nečijem sudu, manje zanimljive za prijenos uživo, što je standardna praksa. Tko bi uopće imao strpljenja pratiti objavu pobjednika u svih 49 kategorija? Već se tada pokazao manjak u organizaciji jer niti nominiranima, a niti ostalim zainteresiranima, nije bio uručen niti barem u zadnji čas, na običnom papiru A4 formata, otisnut program cjelokupne dodjele, pa se tako desilo da su neki pobjednici sjedili na terasi centra niti ne znajući da se u istom času dodjeljuju nagrade u kategoriji u kojoj su nominirani. Valja napomenuti da se, iz nepoznatih razloga, Porin za Najbolju žensku vokalnu izvedbu po prvi puta dodijelio u tom prvom dijelu, a za Najbolju mušku vokalnu izvedbu u glavnom, na televiziji uživo emitiranom, dijelu.
Nakon višesatne ćakule uz kavu, došlo je vrijeme da se uđe u dvoranu Kornati i da prijenos započne. Dodjelu nagrada je vodio glazbeno-glumački par, Marko Tolja i Iva Visković, koji su se u voditeljskoj ulozi snašli sasvim solidno, bez obzira ne pretjerano duhovit i inventivan scenarij. Pritom pogotovo mislim na bondovski početak dodjele za koji ne znam koji mu je bio cilj. Ne znam niti koju je gledateljsku skupinu ciljao ovaj mladi par jer nemam dojam da velik broj njihovih vršnjaka petak navečer želi provesti gledajući prijenos dodjele Porina.
Još jedan organizacijski gaf koji su gledatelji mogli primijetiti desio se na samom početku prijenosa, prilikom proglašenja pobjednika u kategoriji Najbolja vokalna suradnja, kada su prezenteri uzaludno i zbunjeno čekali da se na pozornici pojavi barem predstavnik pobjednika (Quasarr i Josipa Lisac), pa se brže bolje krenulo s prikazom nastupa Jelene Rozge koja je u svom kostimiću, u maniri najpoznatijih bjelosvjetskih zabavljačica, već spremno čekala sjedeći na stolici raširenih nogu. Neki koji su gledali prijenos dojavili su mi da je moj izraz lica sve rekao. Dodala bih samo da je pjevala savršeno, pa čak i presavršeno, te bih uputila zahvalu organizaciji Porina i radijskim urednicima koji su „Nirvanu“ nominirali za hit godine i što su me prisilili da po prvi puta ovu Huljićevu uspješnicu, koja neodoljivo podsjeća na neke druge žanrovski slične pjesme (ne njegove), odslušam od početka do kraja.
Od ostalih nastupa, moram priznati da mi niti jedan nije bio pretjerano zanimljiv. Našlo se tu, kako se i očekuje od dodjele nagrada za sve zamislive zabavnoglazbene (ili neklasične, ako hoćete) žanrove, i popa i rocka (rockeri i reperi su bili „izgnani“ na terasu Hypo Centra) i tamburaša, modernijih i tradicionalnijih. Svi su mi se nastupi činili prilično mlitavi i nenadahnuti, no tome zasigurno kumuje činjenica da naprosto nije bilo dovoljno prostora za pravu publiku, jer su publiku činili uglavnom nominirani glazbenici, eventualno njihovi prijatelji i članovi obitelji, uz razne druge glazbene djelatnike. Teško je naći inspiraciju u nekakvom televizijskom studiju, pravom ili improviziranom, a pogotovo pred ljudima koji nisu primarno došli na tvoj nastup.
Što se pobjednika tiče, ne bih duljila jer popis nominiranih i Porinom nagrađenih ionako možete vidjeti na službenoj stranici Porina, no samo bih istaknula da doista nije bilo pretjeranih iznenađenja s obzirom na to da su uglavnom izvođači odmah nakon svog nastupa i bili proglašeni pobjednicima. Jedina osjetna iznimka tome bila je u slučaju hita godine koji je osvojio Marko Perković Thompson, a ne Rozga. Napomenula bih da su u istoj kategoriji bili nominirani i Silente, te se dalje suzdržala od komentara po tom pitanju.
Zato bih se osvrnula na dodjelu Porina za životno djelo, što je doista lijepa tradicija ove diskografske nagrade i drago mi je da glazbenici i glazbeni djelatnici za svoj doprinos glazbenoj sceni, osim nagrade, dobiju i zasluženi prostor kako bi se javnost podsjetilo na njihov rad. Kako su jednog od ovogodišnjih dobitnika Porina za životno djelo mediji na koje sam do sada imala prilike baciti oko prilično izignorirali, voljela bih barem malo ispraviti tu nepravdu. Radi se, naime, o gospodinu Dubravku Majnariću, jednom od najdugovječnijih glazbenih urednika Hrvatskoga radija, recentnije najpoznatijeg po radijskoj emisiji Zvjezdana prašina koja je u četvrt stoljeća (petkom od 19:30 do ponoći na HR2) emitirana preko tisuću puta! Samo to bi već bilo dovoljno za nagradu, no gospodin Majnarić je bio i glazbenik (nastupao je i s legendarnim Ivom Robićem), glazbeni direktor Jugotona i umjetnički voditelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Upravo zbog ovakvih radišnih, samozatajnih, glazbenih djelatnika naša scena i egzistira i osobno se gospodinu Majnariću zahvaljujem na tome.
S obzirom na to da je Sound Report ipak fokusiran na mlade, nove izvođače, osvrnula bih se na nastup nominiranih u kategoriji Najbolji novi izvođač. Filip Dizdar, Sara Renar i pobjednici u ovoj kategoriji, Silente, dobili su prostor predstaviti se široj publici, što apsolutno pozdravljam, bez obzira na to za koga sam od njih intimno navijala. Voljela bih samo da se ozbiljno porazmisli o uključenju svih onih drugih vrijednih mladih glazbenika koji nemaju tu (ne)sreću da ih pod svoje uzme kakva diskografska kuća, nego se sve više orijentiraju prema mnogo jeftinijim i manje kompliciranim varijantama prenošenja svojih snimaka publici (Bandcamp, Youtube, Soundcloud, itd.) koje tako i tako plaćaju iz vlastitog džepa. Tek bi se na taj način vidjela sva raskoš naše nove glazbene scene.
(Naknadno dobih informaciju da su Filip Dizdar i Sara Renar za nastup dobili po dvije minute, dok su Silente, s obzirom na to da su bili nominirani u još dvije kategorije, dobili punu minutažu. S pravom ili ne, teško je prosuditi.)
Završila bih ovaj članak parafrazirajući poruku koju je sinoć izrekla još jedna dobitnica Porina za životno djelo, Radojka Šverko. Podržavajmo našu glazbenu scenu. Odlazimo što češće, koliko nam financijske prilike dopuštaju, na koncerte raznih glazbenika, raznih žanrovskih opredjeljenja (koliko nam vlastita estetika, pak, dopušta). Glazba je iznimno bitan, a često podcjenjivan faktor cjelokupnog našeg života, uključujući i ekonomiju. Tu bih htjela spomenuti i želju Davora Gopca (koji je sinoć prenio misli, sigurna sam, velike većine glazbenika) da Porin osim kipića (na kojem ne piše ime dobitnika, već ime autora statue) pobjednicima, a ne samo diskografima, donosi i financijsku nagradu. Razgovarajmo o glazbi, učimo o njoj, pomažimo glazbenicima da nam i dalje obogaćuju život. Možda će nošena našim zajedništvom i potporom glazbenoj sceni i ova diskografska nagrada povratiti svoj stari sjaj i prvobitni značaj.
Tekst: Ana Hotko
