Družili smo se s Borisom iz Repetitora - pričali smo o ženama, publici, rock’n’rollu i najnovijim fenomenima na sceni
25.11.2019. 17:36
Još jedna u nizu jesenjih kišnih subota. Stižem neispavana, umorna, mamurna, ali posao je posao. „Ja sam se baš naspavao. Bio sam sinoć na Niki Potočnjaku u KSET-u. Kad se sve zbroji, spavao sam 13 sati u komadu“, kaže kroz šalu simpatičan Boris Vlastelica, frontmen poznatog beogradskog rock benda Repetitor koji je trenutno u pripremama za veliki koncert u Tvornici kulture 30. studenoga.
Zagreb ih izuzetno voli, njihove svirke poznate su kao sirovoj rock'n'roll energiji dok je posljednji izlet s tri koncerta u tri dana na tri zagrebačke lokacije bio uistinu povijesni trenutak domaće glazbene scene. Domaće je oduvijek bio, i ostat će, moj pojam za regionalno, a i Boris se itekako u posljednje vrijeme udomaćio u Zagrebu, gdje je pronašao ljubav.
Boris je moj nesuđeni dečko. Legenda. Idol. - napisala mi je oduševljeno kolegica u poruci kada sam joj rekla da idem odraditi intervju. Istina je, Boris je izuzetno simpatično stvorenje, opušten momak, lišen svake vrste egoizma, na kakvog bi se često očekivalo naići kod jednog rokera s prebivalištem u Beogradu. Lišen lokal beogradizma, kako bi to Sajsi MC nazvala, stoga nije ni čudo da uživa tolike simpatije ženske populacije.
A u bendu je s dvije djevojke, s kojima mu je, kako kaže, puno lakše raditi nego s muškarcima: Nisu toliki egoisti ko mi muški, manje je drame, s njima se sve lakše dogovori. Puno mi je bolje i jednostavnije s njima raditi nego s muškarcima. Bilo je puno svađa i svega ali nikad se bend nije dovodio u pitanje - pohvalio je tako svoje kolegice, bubnjarku Milenu i basisticu Anu-Mariju.
Ovaj je post-punk trio zapalio cijelu regiju, dok ih je desetogodišnja karijera odvela i na inozemno tržište gdje, za razliku od ostalih, ipak nisu svirali samo za dijasporu, a jezik nije predstavljao barijeru: A gle, isto kao i ovdje dok dolazi neki strani bend, bez obzira na kojem jeziku pjevaju. Promoter na plakatu istakne koji je žanr i onda ljudi koje zanima dođu. No, uvijek postoji netko naš, nema te zemlje gdje nismo naletjeli na nekog tko nije znao naš jezik. Jedino u Estoniji i ostalim Baltičkim zemljama. Tamo, začudo, nije bilo nikog našeg.
Gdje god se pojave, jako su dobro prihvaćeni, a i splitska ih je publika jako dobro prihvatila, kada se prisjetio jedne tamošnje anegdote. Na koncertu ih posjetila zanimljiva ekipa: Došli su provjeriti tko smo. Dva Torcidaša. Nakon koncerta primijetio sam dva, malo drugačija frajera od naše standardne publike, no nisam se obazirao. Kasnije su mi prišli i rekli da su oni iz Torcide. Lik je otvorio svoju Burberry jaknu i izvadio dokument koji mu zabranjuje prisustvo utakmicama Hajduka, jer je radio sranja. Nimalo naivni likovi, jedan mi stavlja ruku oko vrata, i veli da tu biju likove koji dolaze odakle mi dolazimo, ali vidi da smo mi ok, pa kaže ako te neko dira samo da se pozovem na njega. I da slobodno dolazimo tu da sviramo. - prisjeća se kroz smijeh Boris.
foto: Boris Vlastelica (KSET, listopad 2018.), credit: Zvonimir Bregeš
Navodi kako je publika u Zagrebu slična onoj u Novom Sadu, dok je na jugu Srbije i Bugarskoj potpuno druga priča: Zagrepčani i Novosađani su slični, na koncertu polude potpuno, a poslije i prije koncerta su pomalo rezervirani. Ne smiju prići, samo gledaju, ili stidljivo nešto kažu, ili s nekom težinom kao da priznaju zločin kad priznaju da im je bilo sjajno. U Nišu je recimo tijekom koncerta ok ali ništa preludo, ali zato nakon svirke nastane potpuni kaos. Kao da smo ne znam kakve zvijezde. Svi bi se slikali, počeli su me dirati, grliti, ljubiti… ludnica! Isto je i u Bugarskoj, tamo su ljudi ludi za pravi rock’n’rollom. Nemaju neku scenu, ali imaju vrhunske koncerte. Ljudi tamo su jako željni dobre svirke.
Na moj upit razlike između zagrebačke i beogradske scene te osobnog doživljaja da tamo rock’n’roll bolje prolazi, naišla sam na oprečno mišljenje: Ne znam, nije toliko rock’n’roll popularan u Srbiji, ali drži se cijelo vrijeme. Ono što je u Zagrebu dobro jest da bendovi mogu ciljano graditi svoj put. Iz manjih klubova idu u veće, a u Beogradu to nije tako. Ne postoji takva gradacija klubova, prostori su problem, mjesta za svirke se prečesto zatvore, promijene, presele… Svakih nekoliko godina zatvori se neki klub koji je već počeo profilirati publiku, pa se otvori neki novi. To bendovima ne omogućuje utaban put da iz manjih postupno rastu u veće, kao što to mogu u Zagrebu.
Osvrnuli smo se i na medije, oko kojih smo također imali oprečne dojmove. Dok je moj dojam da tamo alternativni bendovi imaju mogućnost veće prisutnosti u većim, mainstream medijima kao što su televizije, Boris se nikako nije složio s tim: Možemo samo doći na državnu televiziju, ostalo ne. Sada su uveli neke satelitske programe državne televizije, pa se tamo naši spotovi vrte. To nitko ne gleda, ali dobivamo tantijeme od autorskih prava. Privatne televizije formiraju program prema onome što publika traži, tu za nas nema mjesta, ali zato imamo jako puno uzbudljivih reality showova.
Nismo mogli izbjeći sveprisutnu temu ovog popularnog televizijskog formata na koji je i on sam priznao da baci oko, ali i došao do zaključka zašto to ljudi gledaju: Pa, znaš, ljudima je lakše kada to gledaju. Kad vidi sve te ljude tamo kako vrište jedni na druge i svađaju se 24 sata dnevno, čovjek se tješi jer si misli, e sad mi je lakše, oni su jadniji od mene.
Dotaknuli smo se i utjecaja istih na mlade, te novih i starih izvedenica “cajki”. Ja začuđena na bizarnost stihova i enormnu popularnost novosadskog repera Bekfleš među mladima, on iskuliran: Bekfleš? Šta ti tu nije jasno? Šta ti smeta? Dobri su likovi! To je vrhunska zezancija! Danas je teško biti šokantan, a klinci to traže. Pa je sve poprimilo ekstremne razmjere. Ma opusti se, to je sve dobra zezancija. A i mi smo slušali sranja dok smo bili klinci. Pa nisam s deset godina slušao rock’n’roll. Slušao sam turbo folk! I evo, dobro sam ispao.
Uz cajke i reality showove, u Hrvatsku iz Srbije dolazi i rock’n’roll koji, kao što je bio slučaj i s njima, uživa veliku popularnost među publikom: Hrvati su uvijek imali najkvalitetnije pop grupe i bendove malo mirnijeg zvuka i pristupa, kako u mainstreamu tako u alternativi, a Srbi glasan i masan rokenrol i folk. Ima nekoliko izuzetaka ali uglavnom je tako i to i dan danas sa novim grupama i publika to zna. Svemirko puni sve živo u Srbiji. Seine, Denis Katanec, Porto Morto od ovih alternativaca odmah mi padaju na pamet kod vas, dok mi i dalje imamo distrorzirane energetske bombe od bendova poput Gazorpazorp, Proto Tip, Klotljudi, Sitzpinker…
Sigurni smo da će i Repetitor uživo u Tvornici kulture, 30. studenoga, zvučati fantastično, kada će, nadamo se, uz već svima dobro poznate hitove predstaviti i neke nove pjesme s četvrtog studijskog albuma koji je u pripremi.
