photo: She Loves Pablo, credit: Vjekoslav Palinić
Them Moose Rush i She Loves Pablo – nezaustavljive mašine rasturile Vintage
31.10.2021. 15:47
Them Moose Rush i She Loves Pablo začinili su nam četvrtak u sklopu programa malih petaka koje Dostava zvuka organizira u Vintage Industrial Baru. Kada je i svaki bend zasebno ubitačan na najbolji mogući način, onda možete zamisliti kakva se rasturačina dogodila kombinacijom tih dviju nezaustavljivih mašina.
Oduševljenje i sreća su udvostručeni, a unutrašnjost je Vintagea napokon u punom pogonu i bendovi su ponovno doma. Oba su benda u 2020. objavila nove albume, ''Dancing Maze'' i ''Death Threaths From Future Self'', a iako su i Them Moose Rush i She Loves Pablo nastupili na trećem danu Bambi festivala početkom rujna, ovo je bila prava promocija u okruženju koje im inherentno i pripada. Them Moose Rush otvorio je mali petak svojim tipičnim razaranjem scene.
Njih trojica uvijek oduševe i fasciniraju sve prisutne, i čini se da to rade nekom prirodnom lakoćom. Oni su jedan od bendova koje je, barem meni, puno draže i posebnije, i zapravo dosta drugačije slušati uživo. S obzirom na to da njihove melodije nisu catchy, nego slojevite i detaljizirane, na samom početku svirke uzimaju pažnju slušatelja i ne puštaju je do samoga kraja, uvlače nas u svoju glazbenu spiralu i vrte nas kroz nju, a to mi se, dok ih slušam doma ne događa i koncentracija mi vrlo brzo odleprša. Nizanjem zanimljivih i funky riffova ispremiješanih s Nikolinim zanimljivim, autentičnim i neobično visokim vokalom koji se zapravo može, uz gitaru, bas i bubanj ubrojiti u četvrti instrument benda, postižu posebnu vrstu inovativnosti i genijalnosti.
Stihovi su njihovih pjesama vrlo zanimljivi i šaljivi, sadrže brojne igre riječima, ali ako niste potpuno skoncentrirani na njih, njihovu izvedbu shvaćate vrlo ozbiljno. To je posebna vještina kojom, uz ozbiljnost i preciznost izvedbe te talent uspijevaju profurati veliku dozu neozbiljnosti bez da se fokus potpuno prebaci na nju, a da ih se i dalje shvati kao ozbiljno dobar bend. Upravo tako, uz klasične epitete progresivnosti i inovativnosti koji se uglavnom vežu uz njih, dobivaju i one zabavnoga i zanimljivoga benda (pod tim ne mislim na jeftin i proziran način).
Osim što posjeduju određenu dozu rockerske prljavosti koja nastaje kombinacijom masnog basa i divljih činela, prolazi im čak i sviranje nepravilnih tonova koji uz slaganje čistih riffova u kombinaciji s nadmoćnim vokalom daju jedan iznimno progresivan proizvod. To sve potvrđuje i činjenica da se njihove pjesme vani vrte na radijima, a dobivaju i brojne pozitivne recenzije i kritike izvana. Usudila bih se reći da na nekoj razini inovativnosti mogu parirati čak i jednim planetarno popularnim Red Hot Chilli Peppersima ili Queens Of The Stone Ageu, ali uz prokletstvo bivanja hrvatskim bendom koji pjeva na engleskom i izbjegavanju previše pjevnih melodija, trpe potcjenjenost tipičnu za ove prostore.
Najpozitivnije su iznenadile izvedbe pjesama ''Jude's Got Another'' i ''Dumadu Honey'' koje uživo zvuče jednako bombastično kao na studijskim snimkama. Jedino što bi poneko sitničavo oko moglo zamjeriti je iznimno jednostavan scenski nastup. Iako su izvedbeno i glazbeno potpuno spaljeni, ludi i divlji, možda bi unapređenjem scenografije, dodavanjem nečeg upečatljivog i samo njihovog ostavili veći dojam i privukli i onaj dio publike koji se na to pali. Čisto da daju još nešto o čemu će se dugo pričati i posebno urezati u pamćenje, nešto što bi jedan koncert izdvojilo i razlikovalo od ostalih.
Ovo pišem jer nakon gledanja njihovih spotova znam da su sposobni za kreativno vizualno izražavanje, no logično i da im je u live verziji važno zadržati fokus na glazbi. Ali onda opet, bez obzira na to koliko cjepidlačili, neosporno je da su nas, čak i nakon radnog dana, u random četvrtak navečer, uspjeli oživjeti, pokrenuti i oduševiti, a toliko su mi zaokupili pažnju da sam na trenutak zaboravila da nakon njih slijedi još jedan koncert. I to kakav.
She Loves Pablo penje se na stage, i odjednom su svi još više nabrijani i primiču se pozornici. Munje i gromovi već na prvim taktovima ''I Am The Motor'' s kojom su otvorili. Yes, you are. Iako sam u posljednja četiri mjeseca bila na čak četiri njihova koncerta, opet su uspjeli nadmašiti same sebe. A nisam ni sumnjala da hoće. Čudim se jedino što je krov Vintagea još uvijek na mjestu. Pišem ovo dok u pozadini vrtim ''Try Mandarin'' vinil koji potiče neke lude flashbackove. Suma je njihovih energija neopisivo snažna i zarazna, divljačka i životinjska, ali ne na neki neugodan način, više je kao glazbeni zagrljaj. Glasni i topli glazbeni zagrljaj!
Šimek svojim silovitim glasom uvijek nadmaši i samoga sebe, on može sve. Glasno, tiho, silovito, nježno, dinamički je izmijenjivao sve to tijekom koncerta, a parirali su mu i predivan Dimitrijev glas te Nenad, apsolutna zvjerka. Njihov stonerski rock zvuk koji karakteriziraju riffčine koje nas na gasu voze kroz setlistu, moćne distorzije i vrhunski bubnjar protresu i najravnodušnije. Leonard je na bubnjevima jedan od najmoćnijih i najjačih Pablovih aduta i savršeno usmjerava protok svake numere.
Jednako oduševljavaju i stare i nove pjesme, ''Gamblin''', ''Burnin' My Soul'' i ''You Won't Go To Heaven When I Eat Your Ghost'' koju su nakon dugo vremena napokon izveli uživo, rokaju jednako kao ''I'', ''No Modest Line Holds Your Belief'' ili ''You Were Born To Breathe My Mind''. Nevjerojatno su snažni na sceni. A najmiliji su mi, ali i najistinitiji epiteti kojima često iznova opisujem She Loves Pablo – masno i žestoko. Onako kako svi to volimo.
Za vrijeme se njihovih koncerata ne diše. To je koncert nakon kojeg se pitaš: ,,A šta sad?'' jer je neobično samo otići doma i nastaviti sa životom. I uvijek se dođe po repete, i uvijek bude bisa, pa su tako i ovaj put svečanim bisom zatvorili ludi četvrtak. Oba su benda kriterije postavila vrlo visoko i vjerujem da ćemo na njihove koncerte ići opet i opet. Hvala na tinitusu, vrijedilo je.
